Vrana

A i je mi neki rođendan, pomislio je posrćući preko cementne tegle s cvijećem, pred ulazom u zgradu. Da ga ubiješ, pojma nije imao gdje mu je ključ, a u isto vrijeme imao je osjećaj da su mu ruke dugačke, dugačke i da njima ne hvata toliko unutrašnjost vlastitog džepa, koliko samu sredinu zemlje. Nije shvaćao kako je popio toliko ili, istini za volju, nije shvaćao kako ga je toliko udarilo. Nakon peripetija s ključem, koji nije bio u džepu hlača nego u jakni, Vedran je stao ispred ogledala. Zapuhan i krvavih očiju zagledao se u lice koje mu se u isti mah učinilo i poznato i nepoznato, kao jedno od onih lica koje vidiš u gomili, ali ga ne možeš povezati s imenom koje stoji iza njega, pa okreneš glavu na drugu stranu kako ne bi bio prisiljen pozdraviti poznatog stranca i izložiti se eventualnoj nelagodi nategnutog razgovora. Pamtio je sebe kao manje podbuhlog, manje starog, s više kose, a manjim trbuhom. Prije mu ni na kraj pameti nije bilo razmišljati o tome kako bi trebalo srediti krov na staroj obiteljskoj kući ili kako bi konačno trebao uplatiti dopunsko zdravstveno osiguranje, zlu ne trebalo, a sada su te misli postale njegova svakodnevica. Trebao bi se otuširati, ali to će radije sutra, prije posla. Zube je ipak oprao i dok je sukrvica pomiješana s nikotinom i smeđim ostacima pelinkovca curila niz odvod razmišljao je što će sutra kuhati. Bio je petak, pa je najbolje da skuha za tri dana, kako bi vikend mogao provesti na miru. Kada je te večeri Vedran ugasio svijetlo, zadnja misao pred san bila mu je o Eleni. O tome kako je rekla da će svratiti u kafić, a ipak nije i kako joj je kosa mirisala na more, što mu je u glavu dovuklo misao nje u kupaćem kostimu. Misao prije te bila je o Mislavu i prokletom europskom projektu koji mu visi nad glavom i ometa mu svakodnevicu. Zaspao je snom bez snova, spokojan kao čovjek navikao na samoću i mala životna razočaranja.

Pojma nije imao da mu se pred zgradom, na obližnjem stablu, čitavu noć skupljaju vrane. Da je i znao taj podatak, vjerovatno ga on ne bi previše uznemirio.

Na poslu, situacija je bila dosadna, naporna, razdražljiva, zatupljujuća i zagušljiva, sve u isti mah. Misli su mu bile drugdje, zamišljao je sebe i Elenu u nekom baru na plaži, u nekoj tropskoj klimi. Nije sebi uspio objasniti zašto mu se baš ona toliko uvrtjela u glavu i već mjesecima igra glavnu ulogu i njegovim mislima i snovima. Pred njom se osjećao kao dječačić, hvatalo ga je crvenilo i zamuckivanje. Kao zadnji šonjo smišljao je neke herojske scenarije gdje on mlad, mišićav, kosat i preplanuo, pomaže njoj, dami u nevolji, ispada glavna faca, a potom zajedno jašu u sumrak. Zamišljao je i taj sumrak, jako detaljno. Poslije se dugo ljutio na sebe, računajući da mu ne pristaje, razvedenom samcu srednjih godina, da tako crveni pred jednom mladom zgođušnom djevojkom. Svjestan da Elenina osobnost nije realna, nego plod njegove mašte i želja, ipak nije prestajao maštati. Kad bi joj se mogao dokazati, vjerojatno bi ga i zapazila. Ali, što može on, u ovakvoj radnoj okolini, sa masom muškaraca mlađih i ljepših, u ovoj sivoj, nepoticajnoj, dosadnoj atmosferi? Pogotovo sada, nakon što im je firma na glavu navukla te jebene projekte i natječaje i europske fondove! Kao da mu je želja ginuti na poslu, pa mora sjediti ovdje beskonačno, na ovim sastancima na kojima se događa prava „oluja mozgova“ i gdje sluša laprdanja glupljih i nesposobnijih od njega samoga, uvijek negdje u zadnjim redovima, tako da mu se vidjela samo ćelava glava. Nije ni bio svjestan koliko vremena je izgubio u mislima, čas sažalijevajući samog sebe, čas se zamišljajući herojem. Kao iz velike daljine, do uha mu je dopro glas koji je izgovarao njegovo ime. Trgnuvši se zapazio je Mislavov zainteresiran pogled i naprosto osjetio pitanje koje je odlepršalo kroz zrak, a čiju ni jednu riječ nije uhvatio.

„Oprosti“, nakašljao se, a njegov vlastiti glas je zazvučao čudno i promuklo, „oprosti, nisam te čuo. Ja…“ – ostatak rečenice izgubio se u nelagodnoj šutnji. „Mislim da se nisi posvetio ovom projektu onoliko koliko se očekuje od tebe, koliko se zapravo očekuje od svih vas.“ Mislav ga je gledao, nedokučivo, prazno, nezainteresirano, kao da ništa što će mu Vedran reći ne može pomoći, kao da je u svojoj glavi već donio neku odluku. Koju, to Vedran nije znao, ali se iz nekog potpuno nejasnog razloga užasno uplašio. Osjećajući se malen, poput kukca bez nožice, kojeg vreba ptica u ishodu borbe oko kojeg se ne treba previše razmišljati, suhog je grla istisnuo: „Ne, ne, ja sam razmišljao baš o projektu, baš kako nam treba dobar vođa, netko tko zna posao, netko tko će ostati ovdje i voditi čitavu stvar kada ti odeš natrag…o..o tome sam ja razmišljao.“

Činilo mu se da gleda samog sebe sa velike visine i osjećao je da će mu pozliti. U tom trenutku, koji mu se učinio vječnost dugačak, kroz maglu njegova mozga probila se zraka spasonosnog sunca. Osjećajući kako svojom voljom više opće ne upravlja on, gledao je i dalje sa te iste visine kako mu se noge pokreću i kako ustaje sa stolice. Stao je pred Mislava i rekao mu: „Ja sam i više nego sposoban da budem voditelj projekta. Ovdje radim dugo, imam neki kredibilitet, znamo posao dobro i u dobroj sam formi. Štoviše, da ti dokažem koliko sam u dobroj formi izazivam te da sutra trčiš sa mnom na igralištu. Tko prvi padne, gubi. Ako pobijedim, moje je mjesto voditelja projekta.“

Čim ih je izgovorio riječi su mu zazvučale, blago rečeno, suludo. Povući ih više nije mogao, a u njemu ionako više nije ostao ni trun snage da progovori, pa sve da mu i život ovisi o tome. „Nisam siguran koliko ti je to pametno“ tiho mu je rekao Mislav, gledajući ga vrlo pažljivo, kao da pokušava procijeniti priča li s poremećenim čovjekom. Zavladao je trenutak šutnje, ne napete ni dramatične, kao one koje viđamo po televiziji. Šutnja koja se spustila na njih bila je gusta i omamljujuća, na njoj je sve moglo ostati i u njoj se sve moglo izgubiti. U takvoj šutnji Vedran je mogao samo nestati, nije morao više reći ni riječi, pa čak ni osjećati nelagodu. Mogao se pokriti tom šutnjom kao toplim pokrivačem u sivi zimski dan. „Ne, ja to hoću i da ti dokažem koliko to hoću spreman sam .. Sutra, poslije posla, staro košarkaško igralište, kraj ekonomske škole, ono zapušteno. Trkat ćemo se i koji prvi popusti gubi. Mislav ga je gledao pažljivo, vrlo zainteresirano. „Dobro, rekao je, uz blag smješak na usnama . Mislim da nema potrebe, ali kako hoćeš.“ I to je bilo to. Na njegovom licu nije se moglo ništa više pročitati. Tako je i obično bilo, na licu tog tipa nije se moglo pročitati ništa više od blage nezainteresiranosti. Ni simpatije, ni antipatije, ni čuđenja, ničega. Samo vječno taj poluzainteresirani pogled, pomalo nagnuta glava i osmijeh, kao da pričaš s vražjom Mona Lisom.

Nakon svog malog govora Vedran je izašao vani, tresući se. Nije bio siguran je li ta treskavica posljedica mamurluka, hladnoće, neispavanosti ili nečeg četvrtog. Prisjećao se trenutka izlaska iz vlastita tijela (bio je uvjeren da mu se upravo to dogodilo!) i gledao je sredovječnog, odebljeg, proćelavog i onižeg muškarca kako nešto objašnjava visokom mršavom brkonji kratke crne kose, prošarane sijedim vlasima. Nije imao pojma iz kojih je dubina njegova mozga došla ideja o preuzimanju na sebe odgovornosti za projekt koji uskoro kreće. Odakle je ovo došlo, što sam sebi radi? Nervozno je zgnječio praznu kutiju cigareta i otpuhnuo zrak ispred sebe. Pokušao je racionalizirati događaj u sebi, ali nije mu baš polazilo za rukom. Uhvatio se kako mašta da dobro odrađuje posao, da Elena dolazi i zavodljivo mu se smješka..tu je stao, poslao svoj mozak u pizdu materinu i krenuo natrag u ured. Na putu do ureda jedna velika i poprilično nastrljiva vrana preletjela je jako blizu Vedranove glave. Vedran nije prepoznao vrstu ptice, a i da je, poprilično sam sigurna da ga taj podatak ne bi previše zabrinuo.

Ostatak dana prošao mu je u nekoj poluizmaglici, vraćao je trenutke razgovora s Mislavom, trenutke sinoćnjeg bespotrebnog pijanstva, trenutke zamišljanja Elene u svim mogućim seksualnim pozama. Glavom mu se, kao udica koju je nemarni ribar zaboravio na moru, čitavo vrijeme vuklo pitanje: Kako je, pobogu, došlo do ovoga? Odakle mu ideja o trčanju, kakvo trčanje? Trčao je zadnji put prije 20 godina, valjda. Učinilo mu se da vrijeme prolazi sve brže i brže, u vrtoglavim krugovima. Da sada ode u Mislavov ured i kaže da ima problema, da nije mislio ono što je rekao, da se ispriča i zamoli ostatak dana slobodno? Da poslije posla ode u teretanu i proba malo onu traku za trčanje ili da se barem istegne kući? Je li mu opće trenerka čista, čini mu se da ona mrlja majoneze nije izašla ni u pranju? Da nazove sutra i kaže da ima proljev? Da sam da otkaz? Činilo mu se na mahove da sanja i da se ništa od ovoga nije dogodilo. Negdje kasno noću, po povratku sa zahoda, nakon što je stvarno dobio proljev, Vedran Bilić je odlučio: uplatit će hitno to dopunsko zdravstveno i kada mu se ono aktivira, naći se si jednog dobrog psihijatra. Očito mu je to sad najpotrebnije.

Jutro je svanulo bezobrazno brzo, a on je zaspao pred samu zoru. Kada mu je alarm zazvonio kraj uha trznuo se samo da bi otkrio kako mu srce ubrzano lupa. Dugo se umivao i natjerao se pojesti malo dvopeka i popiti čašu vode. Samo da ovo završi. Bit će nezaposlen, ali samo neka to završi.

„Zašto bi bio nezaposlen?“, javi se kritični glas u njegovoj glavi. „Ta nisi rekao da ćeš dati otkaz ako izgubiš utrku.“ „Znam da nisam rekao, ali jednostavno ne bih mogao tamo ostati kada bih izgubio, toliko znam“, odgovorio je tiho u sebi, samom sebi. Događaji na poslu prošli su mu kao u izmaglici. Povremeno se trzao kada mu se učinilo da vidi Mislava, ali svaki put bi se prevario. Pred kraj radnog vremena Elena je prošla kraj njegovog stola. Nasmiješila mu se ljubazno, a on je, u maniri pravih nespretnjakovića prvo pocrvenio, problijedio, pa promucao nešto. Hvala dragom Bogu, ona je do tada prošla i tako ga poštedjela dodatne agonije. Završio je radni dan, a Vedran se, osjećajući se užasno glupo odvukao do zahoda i presvukao u trenerku. Zadnjih sat vremena bavio se isključivo mišlju kako Mislav neće doći i time će ga, zapravo, dodatno izvrgnuti ruglu pred čitavom firmom. Ipak, ako ne ode nikada to neće saznati i neće se moći više ni suočiti s njime. Došao je na igralište točno pola sata nakon završetka radnog vremena.

Mislav je već bio tamo. Sjedio je kraj jednog velikog grma, na staroj polomljenoj klupi iz koje su stršala iverja i komadi željezne konsktrukcije. Pod njegovim nogama stajao je masan papir pojedenog kebaba i boca jogurta. Vedran se trznuo. On je ovdje cijeli dan, pomislio je. Tu je cijeli dan! Ispitao je već sav teren, zna točno gdje je na ovom prastarom igralištu rupa, ima prednost ispred njega. To nije pošteno. Sabraniji glas u njegovoj glavi samo je prezrivo rekao: „Kakva vražja prednost terena? Pa vidiš valjda gdje trčiš, prekini s dramom!“ Unutarnji glas malo je smirio Vedrana, ali on je svejedno ostao stajati na drugom kraju igrališta, neodlučno. Noge su mu bile u blagom raskoraku i sam sebi je izgledao smiješno, kao pravi beskičmenjak. Nije se mogao čak niti odlučiti hoće li se pokrenuti prema Mislavu. Ovaj mu je olakšao tu dilemu, krenuo prema njemu, pružio mu ruku i tiho rekao: „Uhvatio sam zeleni val, stigao sam par minuta prije tebe.“ Vedranu se učinilo kao da mu se Mislav iz nekog nedokučivog razloga pravda. Pitao se koliko se toga vidi na njegovom licu. „Da počnemo?“ pitao je hrabrije nego li se uistinu osjećao. Znoj mu se već lagano slijevao niz lice, kapljice koje su pronašle put do očiju neumoljivo su peckale i mutile mu vid. „Pametnije bi bilo da sam ovo suludo nadmetanje organizirao u sumrak, a ne po ovoj sparini“, rekao je s usiljenim osmjehom Mislavu. Nije mu odgovorio, što Vedrana nije nimalo iznenadilo. „Dođi,“ rekao mu je, „idemo početi od početka.“ Došetali su na početak terena, određen u ovom trenutku poprilično provizorno. Na raspucanom asfaltu skrile su se bijele linijske crte. Kada su obojica stala na približno isto mjesto Mislav mu je tiho rekao: „Ako se borimo tko duže, a ne dalje trči, nije li onda svejedno odakle koji od nas kreće? Ili imaš neka pravila?“ Trudeći se sakriti trenutačnu uzbunjenost Vedran je promrmljao: „Zamislio sam to da trčimo jedan uz drugog ravno, od jednog do drugog kraja igrališta. Tako da točno vidimo kad onaj drugi odustane.“ Taj je zadnji dio dodao sa par sekundi zakašnjenja, nakon što mu je pao na um i imao je osjećaj da njime daje izuzetno dobar argument. Mislav je samo kimnuo. Stali su na ispucane komadiće bijele crte, otprilike metar i pol jedan od drugog. „Počnimo“, rekao je Vedran ne gledajući Mislava. Pokrenuo je noge i lagano krenuo. Trudio se gledati ravno. Razmišljao je o unaprijed pripremljenoj taktici. Trčat će sporo, kako bi mogao trčati dugo. Uskoro više nije mogao ignorirati Mislava jer je on stalno bio pola dužine ispred njega. Uporno i precizno, stalno za pola dužine ispred njega. „Kreten“, pjenio se Vedran, „moram gledati tu njegovu suhonjavu guzicu. To mi namjerno radi, garant!“ Pravednički bijes tjerao ga je da trči sve upornije.

Činilo mu se da će goli život ostaviti na tom ispranom asfaltu. Sve ono što je, još više ono što nije, sve što mu se dogodilo, što je sanjao, sve je igralo ulogu u ovoj trci. Na svoje neopisivo olakšanje otkrio je kako nema namjeru prestati trčati. Trčat će dok ne umre, ako treba! Zbog ovoga i vrijedi živjeti. Nije osjećao ni traga umoru, bio je tek polusvjestan kako ga znoj čitavoga prekriva. Na živce mu je išla Mislavova stalna blizina i u trku se micao sve dalje od njega, svejednako uporno trčeći istu liniju. Kroz glavu su mu prolazile različite sličice, mahom lijepog života koji ga čeka kada pobijedi. Dokazat će svima od čega je građen. Kompletno njegovo postojanje vodilo je do ove točke i ove utrke pod vrelim suncem. Vidio je Mislava negdje oko sebe, ali samo kao nejasnu mrlju, nebitnu da je se pažljivije registrira. Bitni su bili samo Vedran i trka.

Istinu govoreći, iako Vedran u tom trenu nije bio svjestan te činjenice, poprilično bitna bila je i vrana. Ptica je izletjela iz grmlja smještenog pored stare pohabane klupice kraj koje je Vedran upravo trčao. Obrušila se na njega nevjerojatnom silinom, a on ju je, onako u zanosu, opazio kad je njen kljun već iznimno precizno ciljao njegovu glavu. Trzaj koji je izveo u zadnji tren, uz panično mlataranje rukama, preplašio je i zbunio pticu na trenutak. Isti taj trenutak bio je sasvim dovoljan Vedranovom gležnju da, uz neku kombinaciju oštre i tupe boli u isti mah, prestane slušati Vedrana. Osjetio je kako pada i kako ne može napraviti ništa po tom pitanju. Kad mu je ostatak tijela udario o asfalt imao je osjećaj kako je ostao bez trunčice zraka u plućima. Pred očima je vidio mnoštvo svijetlih točkica, pticu koja se sprema da ga opet napadne i Mislavov lik. Mislav je razgovarao sa pticom, pomazio je i ona je odletjela. „To mi se samo čini“, pomislio je prije nego li je pao u nesvijest. Mislav tjera pticu od mene i polijeva me vodom. Otkud mu voda? Ah, da sam barem uplatio jebeno dopunsko.

Epilog:

Čudo jedno kako se život neprestano mijenja, dok neprestano ostaje isti.

Čitava firma je čula kako je uporan i odlučan bio. Mislav ga je preporučio kao voditelja projekta, a oni iz sjedišta firme, koji su Mislava i poslali, složili su se s time. Napravljena je čak i zabava njemu u čast. Na tu zabavu došao je sa štakom i stopalom do koljena u gipsu i upravo se šalio kako je dobro da će sada imati veću plaću jer treba platiti bolnički račun i rehabilitaciju. Ljudi koji su se grohotom smijali njegovoj šali bili su i novopečeni zaručnici Elena i Mislav. Za njihovu vezu koja je trajala više mjeseci znali su valjda svi osim njega. Mislav se vraćao u sjedište firme u London, a s njime je odlazila i ona. Čuvši sve to od brbljave Barbare koja se htjela dodvoriti novom šefu, Vedran je dobio nevjerojatan poriv da ostane sam. Zapravo prvi njegov poriv bio je da sjedne na ono isto igralište gdje je njegov život u jednom trenutku imao veću vrijednost i da jednostavno ostane tako sjediti jedan neograničeno dug vremenski period. Kako nije imao tu mogućnost ispričao se bolovima u nozi i prihvatio prijevoz do kuće. Popio je tabletu protiv bolova i zaspao snom bez snova. Jutro ga je dočekalo pomalo omamljenog. Dovukao se do svog novog radnog mjesta, onog na kojem je prije sjedio Mislav.

Stol je bio prazan, izuzev malog bijelog kartončića zguranog na sam rub, vjerojatno zaboravljenog u slaganju hrpe papira i žurbi. Vedran ga je mahinalno uzeo u ruku i prevrnuo ga među prstima. Na trenutak su mu slova obuzela pažnju, prsti mu se ukočili, a dah zastao. Na papiru je jednostavnim slovima pisalo: Mislav Vrana, pomoćnik direktora. Ostao je tako trenutak, potom zgađeno bacio papirić u kantu i krenuo vani. Sad je šef, ili barem nešto slično, ima pravo uzeti i malo dulju pauzu.