Prekjučer sam srela poznanicu. Ruke su mi bile pune vrećica s tržnice i žurila sam kući. Zaustavila me, točnije, prepriječila mi put. Usne su joj bile razvučene u nešto između cereka i zlobe. „Jesi čula što je bilo? Pobjegla je! Zamisli, samo je otišla! Tko zna, možda su je nečim drogirali, nije vjerovati tim ljudima.“ Srce mi se divlje trznulo. Usudila se, znači. Trebala sam je ići vidjeti dok sam još imala priliku. Promrmljavši nemuštu ispriku, požurila sam u suprotnom smjeru od onog kojim sam prvobitno krenula. Ključ njenih vrata imala sam na privjesku sa svojim ključevima, preostao mi je od prije nekoliko godina i s vremenom smo obje zaboravile na njega. Na stolu me čekalo pismo. Lijepo se, velikim slovima, crnjelo moje ime. Tko još danas piše pisma, pomislila sam dok mi se srce bolno stezalo. Zadnjih par dana po gradu se priča svašta. Zvala sam je i pokušala dobiti, ali bezuspješno. Sada mi je istina bila nadohvat ruke, a ja za nju nisam imala hrabrosti. Uzela sam pismo, spremila ga u torbu i otišla kući. Te večeri, nakon što je ostatak obitelji pozaspao, sjela sam za stol i rastvorila kuvertu. Od istine se ionako ne može baš zauvijek bježati.
Bez ikakvog uvoda, u pismu je stajalo ovo: „Cirkus je stigao u naš grad”. Iznenadila me najava. Cirkusi su danas rijetkost, ili ih možda samo ja ne primjećujem. Subota je bila dosadna i spora. Izašla sam vidjeti što je to spremila putujuća družina. Ako bude drogiranih životinja, odlazim istog trena. To sam sebi svečano obećala. Livada na kojoj su podigli šator izgledala je preobraženo, sjala je kao dijete kada ga urede za prvi važan događaj u životu, nekakvu pričest ili pir. Životinja nije bilo pa sam, lagano odahnuvši, stala pred improvizirani šank i naručila sok od đumbira s bijelim vinom. Rečeno mi je kako nakon predstave koja se upravo sprema donaciju mogu, ali i ne moram ostaviti. Ogledala sam se oko sebe, sve je bilo puno lampiona. Velikih, malenih, prozirnih i mliječnobijelih. Izgledali su tako ljupko razbijajući gusti proljetni zrak. Vladalo je neko tiho uzbuđenje, zrak je vibrirao od očekivanja. Kiša koja je pola sata ranije završila padati obasjala je milijardama kapljica travu oko zatvorenog šatora. Oko nogu su mi se petljali maslačci, ostavljajući paučinast trag na mojim cipelama. Ponesena atmosferom, uhvatila sam sebe u maštanjima kako dane provodim pod tim šatorom. Nije dugo trebalo da realnost sustigne moje maštarije. Cinizam me, poput ljepljivog smoga, svu okupao. Da, putujućoj cirkuskoj družini baš treba profesorica koja doživotno mora uzimati lijekove i koja smatra da je sve više od pola metra iznad tla, ili brže od 60 kilometara na sat smrtna pogibelj! Oporo sam se nasmijala, žaleći što sam cigarete ostavila kući. Tako bi dobro pasale uz ovo vino i đumbir, ali ne i uz moj pokušaj zdravog života. Vrata šatora polagano su se otvorila i uskoro sam se našla u redu za cabaret, okružena nepoznatim ljudima. U šatoru je bilo vruće, zagušljivo i neodoljivo očaravajuće. Sjela sam na improvizirana sjedala i prepustila se čaroliji. Oko mene su se iduća dva sata izmjenjivali ljudi, mjesta, sudbine. Oka nisam skinula s pozornice na kojoj se događala čarolija. Kako je moguće da taj svijet postoji usporedno s mojim? Svijet u kojem je prirodno penjati se do stropa i lagano se, na svili, spuštati natrag, ljuljati se pjevajući, vrištati iz petnih žila. Svijet u kojem možeš promijeniti lica koliko god puta hoćeš, kostime smišljaš sam. Izašla sam iz šatora potpuno omamljena, pitajući se hoću li uspjeti zapamtiti muziku koju se svirali za kraj. Stigavši u stan otvorila sam širom prozore, procijedila kefirna zrnca u još jednu turu novog, zdravog napitka, neophodno potrebnog za moje normalno funkcioniranje. Te večeri u krevetu, još sam uvijek živo čula instrumente i vidjela oči izvođača. Toliko sjaja u očima nisam vidjela još od djetinjstva, kada smo bili očarani pukom veličanstvenošću življenja. Tonući u san zamišljala sam se na pozornici s njima. Oči su nam bile vojska krijesnica koja trči zrakom i nestaje uz grlen smijeh.
Trgnula sam se kao da mi je netko zaurlao na uho. Pridigla sam se u krevetu, kose potpuno ulijepljene znojem. Kroz otvoren prozor dopirala je tiha muzika. Ista ona koju sam čula nekoliko sati ranije! Kao po zapovijedi, hitro sam ustala, navukla kućni ogrtač i otišla isprati usta. Iz ogledala me gledalo nepoznato lice. Cerila sam se sama sebi, potpuno sigurno izgledajući sumanuto. „Što radiš?“ zapitah se. Odgovora s druge strane nije bilo. Obula sam cipele, navukla jaknu preko ogrtača i izašla vani. Sitne kapi kiše padale su na moju glavu, kao nježne, gumene iglice. Primjetne, ali bez moći da naprave bitnu razliku. U nekoliko brzih minuta, potpuno praznoglava, našla sam se na rubu livade. Tihi glasovi i uski krug žutoga svijetla. Osjećala sam se kao ponovno rođena, preporođena nečim nedefiniranim, nečim što me potpuno preobrazilo u samo nekoliko sati. Tu, u tom krugu, bili su moji ljudi. Prišla sam bez straha. Vidjevši me, zastali su u pola rečenice. Nekoliko smo se trenutaka samo gledali. Tada sam se sjetila da bih trebala progovoriti. Prije negoli sam odlijepila usta jedna žena srednjih godina, nisam je zapazila prije, prišla je i dodala mi čašu. Sok od đumbira s vinom. Osmjehnuvši mi se, druga se pomakla kako bi mi napravila mjesta u krugu. Posvuda oko nas maslačci su podizali glavice i tragovi njihove magije hvatali su mi se za rukave i ogrtač. Živjeti je bilo tako lako te noći. Otišla sam u zoru, s obećanjem kako ću se vratiti. Drugi dan preplavio me sram. Što sam to napravila, zašto sam toliko nametljivo pristupila tim ljudima? Odakle mi pravo držati ih budnima do zore, a poslije toga sve do jedan poslijepodne sanjati dim, prašinu i kotače obojane u žuto i crveno? Vjerojatno su naviknuti na svakakve čudake, tješila sam se. U noći s nedjelje na ponedjeljak probdjela sam sate, neutješno plačući. Muzika me opet zvala, nisam se odazvala. Ponedjeljak sam provela u omaglici. Odgovarala sam na pitanja učenika, a da sam jedva čula što su govorili. Tri puta sam se išla umiti i svaki put iz ogledala me gledalo drugačije lice. Nijedno nije nalikovalo mojem, ali ni onom od subote. Nakon posla došla sam kući, bacila torbu u kut i krenula. Čemu odgađati sudbinu?“
To je bilo to. Pismo je završavalo na tom mjestu. Nikakve dodatne upute, pojašnjenja, ničega. Na stolu kraj njega bio je smotan ogrtač. Rub mu je bio kao izvezen čipkom koju su napravili maslačci hvatajući se za njega na putu. Suze su mi navrle na oči. Uzela sam ogrtač i stavila ga u torbu. Zaslužila sam imati uspomenu na nju.
Po gradu se svašta pričalo, ali nisam se dala zavarati. Znala sam jako dobro koliko je htjela skupiti hrabrosti i otići, koliko ju je koštao „sređen život“. Znala sam da je prodala stan za smiješnu cifru, ostavljajući apsolutno sve unutra. Nisam mogla dokazati, ali znala sam da je sretna i da joj oči konačno sjaje.
Svake godine, na dan pronalaska njenog pisma, odlazim na livadu na kojoj je bio šator. Znam ja dobro da se neće vratiti. To me ipak ne sprečava da odjenem ogrtač, otvorim bocu soka od đumbira s vinom i sjednem na pod. Zatvorim oči i čekam žuto svijetlo. Ona je svoje našla. Maslačci uzdignu glavice i njišu se sa mnom. Lijepo je živjeti u proljeće. Lijepo je okusiti dah slobode, makar kroz tuđa usta.
Be First to Comment