Modrobradi

Kažu da slika vrijedi tisuću riječi, ali ja nisam dobra slikarica. Zato ću vam riječima pokušati dočarati činjenicu koja će većini vas biti izazovna. Počnimo polako. Znate da sve na svijetu ima svoju težinu, masu, slon je težak tonu, list gram i tako dalje. Sve možemo mjeriti i vagati, zar ne? Sve je podložno nekakvoj našoj interpretaciji, našem tumačenju, racionalizaciji. Sad osjećam obavezu da vas pripremim na iduću činjenicu. Jeste se pripremili? Dobro. Duša također ima svoju težinu, ona je energija i mjerljiva je. Ne teži onaj famozni 21 gram, ali otprilike smo tu negdje. Jesam vam rekla da će biti izazovno? Istina je, međutim, takva kakva je, nepromjenjiva. Kako to znam? Pripremite se, molim vas, još jednom. Zato što sam ja Čuvarica duše. To je funkcija, radno mjesto, kao arhitekt ili ekonomist. Moj radni alat je jedan poveći fenjer. U njemu stoje sve te duše. Dobre, loše, najbolje i najgore. Sve su nagurane u taj fenjer i svijetle. Moj fenjer im je kuća, tu se odmaraju i oporavljaju do ponovnog rođenja. Poprilično sam odgovorna u svom poslu, a radim ga kroz mnoga stoljeća. Lijepo mi je gledati sjaj duša kroz stakla moga fenjera, to mi je možda i najljepši dio posla. Ponekad, dok čekam na stvaranje iduće duše uzmem neko od tih svjetalaca i pustim ga da se odmota na mojoj ruci. Da je ovo film vi biste sada lijepo mogli vidjeti da je taj proces odmotavanja duše dosta sličan gledanju nekog igranog filma. Možete čak i usporiti ili ubrzati neke događaje. Naravno, ne mogu vas natjerati da mi vjerujete, ali možete vjerovati da nemam nikakvog razloga lagati vam ovako anonimno. Priča koju danas želim podijeliti s vama mogla bi imati značaj za vas, ako nagovorite svoja srca da se otvore nepoznatome i pokušaju ne donositi sudove unaprijed. Ispričavam se što vas ubacujem usred Evinog monologa, ali vjerujem da ćete pohvatati konce.

„Reći za njega da je lijep potpuno je pogrešno. Reći da je božanstven je grijeh. Ali je. Taj božanstveni čovjek replika je grčkih bogova. S vremenom počela sam sanjati demone i priču o Modrobradom. Strepiti. Znate li Vi za Modrobradog, znate li o njemu? Moje tijelo je napeta struna, pod ogromnim naponom. Tresem se. Ne postoji čovjek bolji za mene. Ne postoji čovjek gori za mene. Plačem kad me nitko ne vidi. Jedem jedan obrok dnevno i pijem tablete za spavanje. One ne djeluju, a ja se ne mogu prisiliti da se smirim. Prestanem tresti. Jedem šipak, ruke su mi krvave i ljepljive, gorke niti izlaze iz mene u tihom povraćanju. Nikako se ne mogu prisiliti povjerovati da je jedan takav čovjek za mene. Netko je negdje pogriješio i povukao neke krive poteze. Ja, ovakva, za njega, ovakvoga? Nemoguće. Ne znam gdje je točno počelo biti naopako? Da znam vratila bih se odmah, da barem znam! Mora biti do mene, ja nisam nešto dobro napravila. Evo, pokazat ću vam njegovu sliku. Vidite ga. Jasno vam je zašto mu ja nisam bila toliko zanimljiva kako je vrijeme prolazilo. Obična sam. On je sve samo ne običan. Kad bih vam bar uspjela objasniti koliko sam se trudila. Biti zanimljiva, biti drugačija. Više od svega biti opuštena. Nije mi išlo i to se vidjelo u svakoj mojoj riječi, moji pokreti postali su metalni. Ukočeni. Nikada dovoljno dobra, nikada, nikada. Nikada dovoljno dobra. Tjeskoba je postala moj način života. Vrištala sam u sebi, ponekad i naglas. Zatvarala se u sobu, čekala zvuk poruke. Spavala s mobitelom u rukama. Rukama koje su se tresle sve više. Gledala sam se u ogledalo, nisam prepoznala svoje oči. Onaj dan kad sam brojila deset dana otkad se nije javio..pa znate što je bilo. Zid. Eto. To je moja priča.“

„Draga gospođo, nisam sigurna da sam vas dobro shvatila. Molim Vas, malo mi pojasnite kako je došlo do toga da ste završili ovdje. Nisam ja s vama do sada razgovarala, kolega je.“

„Pa sve sam vam rekla. Što još imam reći?“

„Za početak, mogli biste podići glavu da vam vidim lice. Lakše bi mi bilo da tako razgovaramo, ako je to i vama u redu.“

„Ne mogu podići glavu, lijepo sam vam rekla. Ne prepoznajem svoje oči. Meni je lakše ovako, ovo drugo me plaši.“

„U redu, molim vas ispričajte mi što se točno dogodilo. Koliko sam shvatila vaš ljubavni odnos je završio..“

„Molim vas, nemojte mi patronizirati. Kad vi to tako kažete čini se kao najlakša stvar na svijetu. Još samo jedna propala veza, nešto svakodnevno. Ali, nije tako. Samo nitko od vas to ne može shvatiti. Vama bi bilo najlakše da me možete riješiti kao jednadžbu. Izmičem vam i u tome je sva moja obrana. Čuvam nas i njega.“

„Draga gospođo..“

„Eva. Ja sam Eva, sigurna sam da vidite u kartonu.“

„Draga Eva, tu ste već jako dugo, mislila sam da biste možda voljeli popričati s nekim novim i sagledati stvari iz drugačije perspektive. Samo to, ništa više. Mene, osobno, jako zanima kako je došlo do toga da ta veza, tako savršena, postane tako okrutna po vas?“

„Kako to mislite?“

„Govorimo o čovjeku koji nije kratko bio dio vašeg života. A imao je te periode nejavljanja, kada niste znali što ste krivo napravili i kad ga nije bilo briga kako ste i to danima. Ne čini li Vam se to bezobzirno?“

„Modrobradi je imao vrlo malo uvjeta. Nisu se činili nimalo teški za poštovati, znate to? Znate li što je on htio?“

„Ne mogu reći da mi je poznato. Tko je Modrobradi, nadimak za Vašeg bivšeg partnera?“

„Ma kakvog partnera, ženo draga. Priča, priča o Modrobradom. Bio je predivan, samo je imao jednu manu. Modru bradu. Drugi su se bojali njegove brade. Jedna djevojka nije, ona ga je prihvatila baš takvoga, to mu se svidjelo. Nju je učinio svojom ženom. Ona ga je bila dostojna. Imao je samo jednu želju, kada ju je doveo u svoj raskošni dvorac. Dao joj je ključeve čitave palače i rekao da smije koristiti svaku prostoriju osim one koju otvara najmanji ključić. U ovim drugim prostorijama bilo je toliko blaga, toliko divota. Ali ona, tipično slabo ljudsko biće, prvom prilikom kada je ostala sama pozvala je svoje sestre u posjet. One, dosadne i naporne, uspjele su je nagovoriti da otvori prostoriju koju nije smjela. Iza tih vrata nalazili su se kosturi u haljinama i rijeka krvi. Iza tih vrata nalazili su se kosturi u haljinama i rijeka krvi. Iza tih vrata nalazili su se kosturi u lijepim haljinama i rijeka krvi.“

„Gospođo, Eva, smirite se, molim Vas. Molim Vas, prestanite, molim Vas, slušajte me!! Brzo, dajte joj čitavu dozu.“

Preskačem sada tjedne bez izgovorene riječi i zacjeljivanje rana nastalih u samoozljeđivanju. Nipošto time ne želim reći da nisu bitni, ali znam da ste vi jako zaposleni i da nemate mnogo vremena. Nadam se da vas ovo što ste do sada pročitali nije mnogo uznemirilo.

„Eva, drago mi je što Vas ponovno vidim. Želite li možda da malo odemo na svjež zrak?“

„Hvala, u redu je i ovdje.“

„Kako ste danas?“

„Jeste li pročitali priču o Modrobradom?“

„Jesam, pronašla sam je. Vrlo me potresla, moram priznati. Ipak, drago mi je što ima sretan kraj!“

„Kako to mislite, sretan kraj?“

„Pa žena se uspjela izboriti s demonom, zar ne? Nije li bilo vrlo pogrešno od njega što je uvjetovao svoju ljubav i naklonost? On je ipak ubojica, netko tko lomi prvo duh, a potom i tijelo.“

„Vidite, doktorice, tu se izgleda nikako nećemo složiti. On je trebao tako malo. Bio je izuzetno strpljiv, uzeo je za ženu nju, ona je bila jako neugledna. Sve joj je dao, tražio je samo malo, a ona nije bila u stanju dati niti to malo. Tko smo mi da mu sudimo?“

„Ne mislite li da je pogrešno uzeti ljudski život?“

„Ma naravno da je, nitko ne dvoji da su postojali i bolji načini, ali tko zna kroz koliko razočaranja je prošao, što ga je natjeralo da tako postupi? Nego, mene zanima jeste li ikada pomislili kako je njoj bilo živjeti nakon njega? Je li ikada poslije našla takvu strast, takvo obožavanje, sve ono što je dobila od njega? Je li joj život ikada više bio ispunjen jarkim bojama, kako se nosila sa sivim danima i činjenicom da je je on više ne bi htio, čak i da je preživio?“

„Ali, draga gospođo..“

„Eva, ja sam Eva.“

„Draga Eva, vidim iz Vašeg kartona da ste jedna obrazovana mlada žena. Bili ste zaposleni na odgovornoj poziciji, vodili ste čitav tim ljudi, izlazili, imali svoje društvo, hobije. Vidim čak da ste imali i kućne ljubimce. Dobro ste upravljali svojim životom, uvjerena sam da možete ponovno biti takvi! Sigurno možete uvidjeti kako je posrijedi bilo čudovište i to ono iz najgorih noćnih mora. Osoba koja se krije iza maske i koja nosi nešto duboko strašno u sebi. Nitko ne zaslužuje da ga se tretira na taj način. Mislite li da postoje sličnosti između Vas i te sirotice, između njega i Vašeg bivšeg partnera?“

„Trebao ju je uzeti za ruku i pokazati joj on, osobno, tu prostoriju, objasniti joj svoje postupke. Uvjerena sam kako ga je ona mogla razumjeti. Ali, on je na kraju ipak znao da ga ona nije dostojna. Nije ga dostojna. Nije ga dostojna. Idem, ne razgovara mi se više s Vama, umorna sam.“

Dragi čitatelji, ponovno vas moram povesti kroz ubrzano vrijeme, posljednji put. Naša priča dolazi svome kraju.

„Doktorice, sve je sređeno. Roditelji su preuzeli tijelo, ravnatelj je razgovarao s njima, ne planiraju tužbu. Imam ovdje jedno od njenih oproštajnih pisama, glasi na Vas.“

„Hvala Vam. Ako je to u redu pročitala bih ga u miru.“

„Naravno.“

Zvuk zaključavanja vrata i škripanja stolice. Mlada žena sjeda za stol. Ruke joj drhte. Još nije imala suicidalnog pacijenta, a ova žena posebno joj je prirasla srcu. Nipošto nije trebala tako završiti, još se sjeća razgovora s njenim roditeljima i prijateljima, fotografija i njenih očiju punih života, glave uzdignute visoko. Svi su je molili da joj pomogne, a ona nije uspjela.

„Draga doktorice, nadam se da ste dobro i da Vas vijest o mom odlasku nije mnogo uzdrmala. Uistinu, nema potrebe za tim. Puno sam razmišljala o Vašim riječima i daleko od toga da niste u pravu. Nisam ja glupa, znam kako stvari stoje, ali Vi morate razumjeti ovo: Svaka žena, ako ima sreće i nesreće naleti na svog Modrobradog. Oni su tu, sakriveni iza drhtaja i žudnje, prisutni u nama sve do korijena kose i još dublje. Moj Modrobradi mene je nepovratno promijenio. Moji dani više nemaju boje. Znam ja da on nije bio baš najbolji izbor za mene, ali u ovo kratko vrijeme koliko smo bili zajedno pokazao mi je čitav spektar boja za koje nisam znala da postoje. Ne mogu opet živjeti u bezbojnom svijetu i ne podnosim da ga drugi obezvređuju. Ne mogu prijeći preko zida, a znam da bi me kontakt s njim i gađenje u njegovim očima ubilo. U njegovom svijetu nema mjesta slabićima, a ja sam upravo to, slabić. Želim da čitav svijet zna kako me nikada nije tukao. Mislim da je ova moja odluka najbolja jer me rješava osjećaja samoće, a drugima više nisam razočaranje. Ono najvažnije, bježim Modrobradom. A on je vrhunski lovac i lov mu predstavlja nevjerojatno uzbuđenje. Da sam barem to znala ranije.“

Na ovom mjestu zastajem, uzimam dušu i vraćam je u fenjer. Radosno zasvijetli, sigurna je i stigla je kući. Odahnem. Put je trnovit, ali moramo ga proći. Zvuči kao klišej, ali neka nas sreća prati.