Rodila sam svjetlo, danas u neka doba, nisam pri ruci imala sat. Porod je bio dug, neizrecivo bolan. Njegovo trajanje ne mjeri se jednim životom.
Bojalo se, moje čedo, premiralo je od straha. Bojala sam se i ja. Trebalo nas je nagovarati, ali nedostajao nam je treći netko, da umjesto nas to uredi po propisima. Pa sam sama nagovarala svjetlo neka popusti, neka izađe i rasprši se u svijet, neka me ostavi bez boli. Ono je nagovaralo mene da ne budem, još jednom, ponovno, kukavica. Neka konačno pustim, vjerujem. To me uznemirilo još više, vidjela sam kako slabo se poznajemo. Neka pustim, ja? Dijete moje, nesvjesno si toga koga si birao da u njemu stanuješ.
Rastegnula se naša borba, moje tijelo se širilo i grčilo. Srce mi je lupalo o bezdan rebara. Otkud meni dijete – svjetlo? Pogreška, ili neki neobjašnjivi previd? Oceani planeta i najstarije šume čuvari su moje potpune nemoći. Otkud, stoga, meni dijete – svjetlo?
Ipak, bilo je tu, mala lebdeća kugla.
Nositi svjetlo, sakriveno od pogleda, bilo je zaokupljajuće, bilo je bremenito, nimalo uzvišeno. Bilo je preplavljujuće, bilo je nježno i puno straha. Ne znam tko mu je otac, ne znam čak ni jesam li mu ja majka. Jesam li samo posuda u kojoj je raslo i jačalo? Prvo je bilo maleno, nejako pa sam mu i ja trebala takva. Raslo je, puno ljepote i gnjeva, uzgajajući prkos u pukotinama. Rodila sam dijete – svjetlo. Jednoga petka, moj umor je prevagnuo i stoljetna poluga na koju sam kačila nerazvrstane emocije popustila je. Suze su bile besmislene, padina opet samo nizbrdica. Jednog zimskog dana, s kratkim sunčevim zrakama, pustila sam svoje dijete – svjetlo iz sebe, divlje izdišući.
Podijelila sam se na dva dijela, vjerovala sam da će grčevita, poput katrana ljepljiva anksioznost nestati, odnešena kao laserom, lako i precizno, bez krvi i nepotrebnih pokreta. To se nije dogodilo, ali nije se ni udvostručila. Iako sada tu stojimo dvije ja, rodila sam samo jedno dijete. Načinjeno od čiste svjetlosti. Kako sada da mu budem majka, kada sam dvije ja? Tko mu može biti otac, neobičnom, neuklopljenom? Kako će dijete rasti bez roditelja?
Prije nego li se rodilo, moje dijete – svjetlo, osjećala sam ga u svom tijelu, kao što majke osjećaju ljudsku djecu, mozda samo malo drugačije. Osjećala sam ga u srcu, u vratnim žilama, u želucu i u noktu prsta sa zanokticom. Bilo ga je posvuda po meni, kuckalo je i vibriralo, namećući dodatna pitanja i ne dajući odgovore. Od silne brige zaboravljala sam disati. Sada je vani, moje dijete. Znam, kažu da majke nose svoju djecu i kada ona više nisu u njima. Jesam li sada i ja dijelom od svjetla?
Ako jesam, zašto mi i dalje nedostaješ?
Be First to Comment