Šetali smo parkom prije kiše. Zelenilo se bujno nadvijalo nad nama. Park je bio krcat ljudi koji su došli po istom poslu kao i mi. Pobjeći malo od svojih poznatih prostora, lica, mirisa, prije nevere. Posljednji kupljeni trenuci slobode. Osjećala sam se kao utvara među svima njima. I oni su meni izgledali slično. Vjetar se ubrzavao i zemlja se počela vrtložiti, upadajući nam u oči i među zube. Ljudi – utvare su požurili kućama. Poželjela sam vikati na sav glas i toptati nogama, hvatati te male vrtloge prašine, ali morala sam i ja požuriti kući. Krupne kapi zatekle su nas u automobilu i u gužvi sjene su promicale pored naših glava, ostajući sakrivene od pogleda. Činilo mi se kako su ljudi putem izgubili oči. Nešto mi je zagolicalo ruku. Krupni mrav znatiželjno je hodao po njoj. On me je jedini, kunem se, gledao u oči. Pokušala sam ga vratiti tamo gdje pripada, ali nije mi se dao s ruke. Pobjegao je negdje u unutrašnjost auta. Pokušavala sam ga pronaći, ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Osjetila sam strahovit umor i povrh njega zabrinutost. Kako će živjeti ovdje u garaži, metrima ispod zemlje? Čime će se hraniti? Nikada više neće doći do svoje livade i svoga mravinjaka. Koja ga je sudbina zadesila i baš njemu dodjelila tu nesretnu ulogu avanturista koji treba otkrivati nove nepoznate predjele? Je li bio umoran od svega pa je pomislio da je otići vrlo primamljiva opcija? Navečer dugo nisam mogla zaspati. „Ne brini“, rekao si, „ oni imaju osjećaj za te stvari i znaju se snaći, znat će izići i iz auta i iz garaže.“ Znala sam da me lažeš i ti si znao da ja znam. „Sve i da izađe“, poželjela sam vrištati, „sve i da izađe, nikada više neće moći doći do svoje livade!“
Uostalom, koliki je uopće životni vijek jednog mrava? Čekala sam da ti se disanje umiri prije nego li sam posegnula za mobitelom. Polako, najtiše, kao lopov, uguglala sam to pitanje. Umjesto mravlje, vidjela sam svoju sliku.
Dodatak (pročitati u slučaju potištenosti): Uzela sam svjetiljku i krenula prema liftu. Svjetlo me izdalo baš kada sam trebala otključati auto i u garaži je za tili čas nastupilo kraljevstvo mraka. Pokušala sam smiriti disanje i osjetila kako mi nešto hoda po ruci. „Dođi, mali“, rekoh mu, „nismo bez razloga dovdje dospjeli“. Korak po korak izvela sam nas vani. Livada je bila drugačija, nije bila njegova. Ali bila je život.
Published inMoje priče
Be First to Comment