Tog dana ništa mi se posebno nije radilo. Iskreno, već neko vrijeme mi se ništa posebno ne radi, ali danas je taj osjećaj bio jače izražen. Osjećaj neke čahure koja čitava obavije čovjeka i uspori ga do neke melankoličnosti i tupila. Dan je prvo bio sunčan i hladan, pa je postao oblačan i hladniji, a male, sitne kapi kiše uporno su padale. Moja duša vrlo je jasno i izrazito žudjela za promjenom klime i okružja. Možda zbilja nije najlakša stvar na svijetu preseliti se u novi grad tik pred zimu, a možda je još malo izazovnije ako se s mora preseliš na kontinent. Prošla sam kišu, susnježicu sa kratkotrajnim snijegom, snijeg, bljuzgavicu, maglu, prekratke dane, dane bez sunca. Mnogo dana bez sunca. A zima kalendarski još opće nije došla!! To me umrtvilo iako sam poprilično dobro prihvatila grad u kojem sam se našla i nisam osjećala u sebi otpor prema njemu, već naklonost. Usprkos tome, svaki dan razmišljala sam o proljeću, pjevajući mu hvalospjeve u svojim mislima. Kako ovo ne bi završilo kao još jedan dan u kojem nisam napravila ništa ni zdravo, ni ispravno ni dobro, odlučila sam prošetati.
Grad je bio umrtvljen, omamljen teškim sivilom niskih oblaka, a ja sam hrabro koračala po njemu. Nije više postojala mogućnost da se izgubim, pa sam dozvolila svojim mislima mogućnost lutanja. One su danas bile nekako posebno usporene i inertne, u skladu sa mnom. Došla sam do kraja predviđenog u svojoj glavi i odlučila se vratiti. Tada sam ga zapazila. Čovjek srednjeg rasta, naoko stvarno potpuno neupadljiv, mršav, u odjeći koja ničim nije odudarala od dana koji nas je okruživao. Sve na njemu bilo je uredno i čisto, pa ipak spojeno posebnim nemarom, koji bi do izražaja došao samo prilikom pažljivijeg promatranja. Običan prolaznik, zadubljen u svoje misli i probleme nije imao nikakav razlog da ga dvaput pogleda. Srećom ili nesrećom ja sam tog dana imala vremena, a ono što mi je privuklo pažnju bio je njegov hod. Činjenica da sam se našla iza njega omogućila mi je pogled koji mi je otkrio da čovjek hoda kao da se kreće po šumi. Hodao je elegantno, čak i graciozno, kao da mu je neka velika mačka bila u rodu. Njegove smeđe mokasine nisu ostavljale nikakav zvuk na asfaltu, barem koliko sam ja mogla čuti. Ali, mogla je i rijeka koja prolazi u blizini prigušiti šum.
Čovjek je hodao veoma blizu zimzelenoj živici i povremeno bi, u pravilnim vremenskim razmacima s nje otrgnuo listić. To je bio postupak koji se ponavlja. Prvo njegovo trganje listića nisam registrirala kao ništa posebno. Čovjek je otrgnuo listić, čudna mi čuda! Brzo sam, ipak, počela primjećivati ponavljanje u tom trganju listića, kao neki obrazac koji se uporno odvijao pred mojim očima. Uzeo bi listić, otrgnuo ga jako brzo i onda bi, kao po nekom naputku, otpočeo s gnječenjem. To je također radio hitrim pokretima, promišljeno i, činilo se, s nekim ciljem. Njegovi postupci mi nisu bili jasni, ali su me počeli jako interesirati. Toliko me zaokupio da nisam ni primjetila da se udaljavam od poznatog dijela grada koji je uvijek vrvio ljudima.
Zašli smo, taj neobični čovjek i ja, u neki splet uskih uličica sa sitnim kućama. Nesvjesno sam pustila istu udaljenost između nas kao i na onom šetalištu gdje sam ga ugledala, ali nije se činilo da je on opće uočio da ga netko gleda, a kamoli slijedi. Tek što sam to pomislila okrenuo se i pogledao me ravno u oči! To je bilo prvi put da mu vidim lice. A i zadnji, samo što tada to nisam znala. Iako je bio nekoliko metara od mene i dan danas se živo sjećam njegovog pogleda. Znam da me tada zaustavio u mjestu, a sigurna sam da bi i danas imao isti učinak na mene.
Nešto u njegovu licu bilo je istovremeno i nježno i okrutno. Oči je imao velike, smeđe, ispod gustih crvenkastih obrva. Na licu urezano svega par bora, ali tako dubokih da se činilo kako mu je između njih napadao pozamašan sloj zemlje, suhe, prašnjave i razmrvljene, kao što zemlja bude u kasno ljeto. Usne su mu bile stisnute u tanku crtu, kao da su još jedna bora koja se zatvorila čvrsto, čvrsto, ali njegovom voljom. Prije nego je okrenuo lice, jednako brzo, vidjela sam nekakav čudan odbljesak u tim smeđim očima, kao da vas odjednom zabljesne sunce. Znam da sam odmah pomislila kako me to zlato podsjeća na šumsko lišće moga djetinjstva.
Znate one listove koji doslovno krvare zlato dok se suše pod vašim nogama, a vi ih gledate kroz zapadajuće sunce, jedva držeći oči odlijepljene, potpuno zaneseni ljepotom prirode ujesen? Kada je okrenuo glavu rukom je napravio najmanji mogući pokret kojim me pozvao da ga dalje slijedim. Sumnje u to nije bilo, baš me pozvao da krenem za njim, što sam ja, potpuno hipnotizirana i krajnje neoprezna, i napravila. Jednakim ritmom prošli smo kroz još par ulica i najzad ušli u slijepu. Tu sam zastala i tek tada postala svjesna koliko brzo mi kuca srce. To je to, nema dalje.
On se nije osvrtao, ali je usporio korak. Još i danas se sjećam, skrenuo je lijevo i nestao mi s vidika. Ni sada ne mogu objasniti zašto me to toliko rastužilo ni zašto sam odgurnula sav oprez sa strane i požurila prema tom skretanju. Našla sam se ispred tri kuće, dvije visoke i jedne trošne prizemnice. Stigla sam baš na vrijeme da vidim kako se vrata tog kućerka u sredini zatvaraju za njim. Brzim pogledom obuhvatila sam sliku, potpuno ignorirajući kuće – ljepotice koje su između sebe stisle ovu malenu. Lijepe, sređene i njegovane kuće možete vidjeti na svakom koraku, a iza njihovih vrata pretežno ne nestaju tako neobični likovi, već neki mnogo običniji, samim time možda ponekad čak i opasniji.
Ova kućica u koju sam sad gledala činila se preko svake mjere stisnuta između njih dvije, toliko stisnuta da je bilo očekivano kako će je bijeli zidovi jednostavno istisnuti ili pak progutati u sebe. Bila je jako stara, oronula, ali ne i razrušena. Svi njeni dijelovi bili su na broju, ali je svakom tom dijelu trebalo barem nekoliko dana temeljite brige i pažnje kako bi ga se vratilo u prvobitno stanje. Na dijelu gdje su završavali zidovi drugih dviju kuća protezala se napola istrunula drvena ograda do koje su se nalazile metalne, uredno obojane ograde novih kuća. U hipu sam mogla zamisliti negodovanje vlasnika kuća – ljepotica što svoj dragocjeni prostor moraju dijeliti sa ovom. Vidjelo se to već i po ogradama. Vlasnici su jasno i glasno htjeli dati do znanja kako oni nemaju ništa s tim ruglom, pa su očito zato i stavili ograde tik uz drvenu. Dvorišta lijevo i desno bila su uredno pograbljana, dok se dvorištu male kuće nije moglo prići, a da vam jesenje lišće ne hrska glasno i sočno pod nogama.
Kuća je bila od cigle koju je fasada pridržavala u bolje dane. Sada su se tragovi te fasade samo nazirali i imala sam osjećaj da bi i najmanji povjetarac otpuhao čak i uspomenu na njih. Kuća je imala starinske prozore i krov postavljen istim crijepom kojeg je vještica koristila pri gradnji svoje kuće u koju je vabila zalutalu djecu. Bila je prekrasna, kao iz bajke i bilo mi ju je žao vidjeti tako zapuštenu. Prozori su, začudo, bili poprilično čisti što je bio prvi trag da netko vjerojatno živi tu. Bila sam sigurna da me oči nisu prevarile i da sam vidjela čovjeka kako ulazi unutra. Privučena neobičnom znatiželjom koja me dovela sve do ovdje ušla sam u maleno dvorište i zaputila se prema prozoru. Svi prozori bili su bez zavjesa, ali kuća unutra nije bila osvijetljena, pa mi je u ovo kasno jesenje poslijepodne bilo teško razabrati što se unutra događa. Sve što sam uspjela vidjeti bilo je da mi je čovjek okrenut leđima i da stoji i gleda u nešto meni nevidljivo. Ja sam, naime, vidjela samo zid.
U tom trenu, bez ikakva upozorenja, pred mojim očima dogodilo se nekoliko stvari. Čovjekova jakna je nestala, a umjesto nje zavijorila je smeđa pelerina koja se nadizala kao da se našla pred strahovitim udarom vjetra! Na mjestu gdje je do maločas stajao samo goli zid (ta svojim sam ga očima gledala!) pojavio se kamin. Jedan od onih starih kamina koji se mogu naći u starinskim gospodskim kućama, obrubljen istom ciglom koja je pokušavala i kuću održati na okupu. Vatra koja je iz njega sukljala bila je modrocrvena, s narančastim jezicima dugačkima barem pola metra. Čovjek se nije micao i znam da mi je u tom trenutku srce podivljalo jer mi se učinilo potpuno suludim stajati tako blizu plamenu kao što je to radio on. Iskolačenih očiju promatrala sam situaciju u kući i dok sam trepnula sve je nestalo. Kad kažem sve, uistinu mislim sve. Vatra, kamin, pelerina. I čovjek. Nestao je i on. U zraku unutar stana vijorilo je još samo lišće. Točnije, ogromna hrpa lišća u svim bojama jeseni. Čovjek koji je trgao živicu razlistao se pred mojim očima!
Uvjerena kako sam halucinirala mahinalno sam krenula prema kućnim vratima, ne razmišljajući nimalo o tome što me unutra čeka. Kada sam, naknadno, u godinama koje su prošle razmišljala o tome svaki sam put došla do istog zaključka: bila sam na neki način začarana. Takav neoprez jednostavno nije sličan meni i nikada ga prije ni poslije toga nisam ponovila. Zato je neka čarolija naprosto morala biti u pitanju kako bi me iz odrasle žene, melankolične i zaokupljene svojim brigama, opet pretvorila u znatiželjno, zaigrano, bezbrižno dijete.
Ista me ta čarolija sada navela da otvorim vrata ove trošne kućice i uđem u prostoriju koju sam vidjela s prozora, lako, kao da tu oduvijek dolazim. Jednom kada sam se našla s druge strane ništa se ipak nije promijenilo. I dalje je tu bio goli zid, hrpa sada već polegnutog lišća i ništa više. Sagnula sam se i prošla rukom po lišću, nježno i pažljivo. Ništa. To je i dalje bilo samo lišće. Ustala sam krenuvši prema izlazu i tada spazila mali radni stol u kutu. S prozora nije bio vidljiv, a prilikom ulaska bila sam koncentrirana samo na mjesto gdje se nalazio čovjek. Stol je bio najobičniji, jedan od stolova na koje ne treba trošiti ni riječi prilikom opisivanja. Na njemu se, međutim, nalazila knjiga, uvezana u smeđu kožu, s nalivperom preko otvorene stranice. To već nije bilo toliko uobičajeno. U tri sam koraka prišla stolu i uzela knjigu. Koža je mirisala na starost, dim i nostalgiju, a mogla bih se kladiti da papir uvezan u njezin hrbat nije ništa mlađi.
Uzela sam je u ruke i okrenula na početak. Ono što sam tamo pročitala izmijenilo me je u svakom smislu. Predajem vama ono što se nalazi među tim stranicama, a ako pomislite kako je riječ o nekoj prevari, promislite ponovno. Mi se ne poznajmo, a ovo radim anonimno. Potpuno mi je svejedno što mislite, ali voljela bih da mi povjerujete. Čisto zbog vas samih.
Priča gospodina Jeseni:
Kada netko živi toliko dugo kao ja, neminovno je da će susresti razne stvorove. Neki od njih bit će ugodni, a neki neugodni, neki bezopasni kao kapljica vode ostala na tanjuru nakon pranja, a drugi opasniji nego ljudska mašta zamisliti može. Kada sam odlučio predati svoj tron razmišljao sam kome ostaviti ovu moju, našu priču. Ona se mora ispričati, u to sam bio siguran. I odlazim sa ovog svijeta možda ne znajući zašto točno, ali sam siguran da se mora ispričati. Možda samo zato što je moja i u nju sam uložio veliki trud i emocije? Možda zato jer je nesvakidašnja? A možda samo kako bih mogao ostaviti djelić sebe i nas i onda kada me više ne bude? To sve skupa nije ni važno sada. Bitno je da je priča tu. Priča o Maši i meni.
Kada sam je vidio prvi put ostao sam zabezeknut. Kada to dođe od mene, valjda nešto znači. Ta, ja sam vidio sve ljude na svijetu, sagledao svakog od njih. Malo je bilo toga što ljudska vrsta može uraditi, kako može postojati, izgledati, a da bi mene moglo iznenaditi. Bilo je među njima zanimljivih primjeraka, naravno. Kako muških, tako i ženskih. Zanimljivih izgleda, mirisa, razmišljanja. Ali, nitko nije bio kao ona. Pri tom opće ne mislim da je ona bila toliko posebna svima. Siguran sam da bi je većina ljudi opisala kao ugodnu, zanimljivu, ljepuškastu, ali pretpostavljam da je takvih ljudi još mnogo na ovom svijetu. Svatko od njih ima svoju priču, rijetko je čija potpuno dosadna i neinspirativna. Ali, u njoj je bilo nešto što me ukopalo na mjestu.
Znaš, ja sam za ljude samo obično godišnje doba. A ljudi, tvoja vrsta, generalno nije sklona pretjeranom razmišljanju. Nemoj se ljutiti na mene, ali tako je. Ljudima ne pada na pamet da priroda ima osjećaje, iako znaju za personifikaciju. Njima je jesen samo jesen. Kada bolje upoznaš ljude ne može te to toliko ni dirati. Vaši su životi tako kratki, tako krhki i nestalni, tako uzburkani. Kako biste i mogli pomisliti da jedno godišnje doba može osjećati, razmišljati, voljeti? Da može išta drugo nego samo biti? Družio sam se kroz eone sa duhovima stabala, prirode, energijama sličnim mojoj, a na ljude sam se obazirao usput. Pogledao bih se ponekad kroz njihove oči i bio zadovoljan time što vidim, ali nisam nikada dugo ostajao. Sve se to promijenilo kada sam ugledao nju.
Prvi put kada sam osvijestio da me netko od ljudi može vidjeti. Ona je bila još djevojčica. Baka ju je izvela u park. Imala je tada pola godine, kada sam je prvi put ugledao. Hodao sam parkom, bojeći listopadno drveće u zlatnu i crvenu, a prema meni je išla starija gospođa gurajući kolica. Unutra je bila beba na koju nisam obratio pažnju. Da jesam, možda bi to promijenilo nešto na stvari, ili bih možda samo na vrijeme spazio ručicu koja je izvirila iz tih kolica, tko bi ga sada znao. Iako je od tada prošlo mnogo desetljeća nikada nisam zaboravio osjećaj koji me obuzeo kada je beba svojim prstićima uhvatila rubove moje pelerine. Osjećaj je bio isti kao udar groma. To dijete me moglo vidjeti! U to nije bilo sumnje. Gospođa je prošla dalje, potpuno nesvjesna onoga što se kraj nje odigralo, a dijete me pogledao ravno u oči. Bez trunke razmišljanja krenuo sam za njima. Ona se protezala kako bi me mogla bolje vidjeti, a baka ju je smirivala. Došle su do klupe u parku i tu se zaustavile. Baka je, sjećam se, bacala mrve starog kruha golubovima. Moje misli bile su fokusirane na ovog malog ljudskog stvora koji me zapazio. Baka ju je izvadila iz kolica i posjela na koljena, pa sam je uspio prvi put dobro pogledati. Imala je malo riđe kose, ljubičastu haljinicu i crvene hlače ugurane u žute cipelice. Izgledala je kao gugutavi vrtlog boja i opčinila me u trenu. Gledala me ravno u oči i smijala mi se. Napravio sam se važan i oko njene glave zaplesalo je nekoliko zlaćanih listova. Pružila je ručice za njima. Nasmiješio sam se. Dokle god na svijetu budu postojali ljudi neće biti dovoljno dobrih riječi da opišu tu sliku koju nosim u svojoj glavi. Nas troje, od kojih jedno nevidljivo svima ostalima, osim jednom ljudskom djetetu, golubovi oko nas i duge sjene rane jeseni. Taj mir i sreću nikada poslije nisam osjetio. Ni ne znajući, upoznao sam svoju zraku sunca.
Zvala se Maša, a to sam saznao tako što sam je pratio do kuće. Nisam si mogao pomoći i iskreno, mislim da bi svatko na svijetu postupio isto kao i ja, tako da ti se oko toga ne mislim pravdati. Hodao sam za njom i bakom, ne mogavši maknuti pogleda s nje. U njenom je ponašanju bilo nečega prštavog, prpošnog, zafrkantskog. Smijala se rado i često, ali kasnije sam saznao da tako rade mnoge bebe. Ipak, u njenom dječjem osmijehu bilo je nečeg što se tu zadržalo i kada je već bila odrasla žena. Ako si ikada slušala kako potočić žubori, kako se pjenasto i veselo prelijeva preko kamenja i ako ti se svidio taj zvuk, svidio bi ti se onda i njezin smijeh. Vjerojatno bi, kada se sve uzme u obzir, ona tebi bila samo još jedna slatka ljudska beba, ali meni je u tom trenu postala čitav svemir i ostala je to sve do samog kraja. Nema neke velike tajne zašto si ti jedina koja ovo čita. Ti si jedina koja me, nakon što Maše nema, može vidjeti, a ja sam se zarekao kako ću ovu priču ostaviti u nasljeđe prvoj osobi koja me bude vidjela. Meni je došlo vrijeme da krenem dalje.
Kada si godišnje doba moraš mijenjati mjesto boravka, moraš raditi svoj posao. Vama ljudima u tom je pogledu mnogo lakše, vi možete sa svojih poslova otići. S druge strane, ako jedno godišnje doba odluči napustiti svoj posao, priroda se poprilično poremeti. Kada se, prije mnogo stoljeća, Zima zaljubila u stablo vrbe u Japanu i odbijala ga napustiti, čudom sam se čudio tom njenom ponašanju. Nije bilo prirodno, nije bilo normalno. Tvorac je pokušao pričati s njom, ali bezuspješno. Na njeno mjesto uskoro je došla nasljednica, poprilično hirovito i nervozno biće, ali do sad nije pokazala nikakvu pretjeranu ljubav prema stablima.
Ruka mog Tvorca koja je vama dala toliku slobodu mene je ograničila. To je dogovor na koji sam pristao i nikada se protiv njega, u sva ta silna tisućljeća, nisam pobunio nit’ mi je zasmetao. Zahvaljujući tome što radim vidio sam čitav svijet, upoznao i najmanju travku i listić na njemu, proputovao gudure, vrištine, milijunske gradove. Čitav svijet me zna, a mnogi u prirodi, pa čak i mnogi ljudi, mi se i raduju. I tvoji pjesnici su me mnogo puta s ljubavlju opjevali, a slikari oslikali. Ne govorim ovo da bih se pravio važan, čisto ističem svoj značaj u prirodnom poretku.
U Mašinom gradu trebao sam ostati još deset dana. Nakon toga Zima je trebala stići i poznavajući je, ne sumnjam da je naporno radila na tome. Ta informacija mi je došla do mozga dok sam gledao po stanu u kojemu je Maša živjela. Da je bilo koji drugi događaj bio u pitanju,a ne činjenica da sam susreo prvog čovjeka koji me vidi, bio bih jako zadovoljan onim što u stanu vidim. Ova obitelj me očito štovala, plodovi moga rada vidjeli su se svuda u obliku ukrasnih grančica sa suhim lišćem u svim bojama, plodova nara u zdjelici, mandarina ukusno postavljenih u pletenoj košari. Sve to bilo je tek prolazna informacija mom mozgu dok sam slijedio staricu do Mašine sobe. Stavila je svoju unučicu u krevet, nježno je mazeći, a ja sam se približio kako bih bolje vidio. Maša je odmah pružila svoju ručicu prema mojoj i ugurala svoje prste među moje. Stajao sam nepomično, smiješeći se od uha do uha, a ona se zadovoljno nasmijala onim svojim prštavim osmijehom i sklopila oči. Ostao sam stajati ukopan dugo nakon što je zaspala, pitajući se što ima u tom djetetu da se toliko razlikuje od drugih ljudi.
Tako me, jednim svojim smiješkom i dodirom Maša uvukla u svoj svijet u kojem ću doživjeti najljepše i najteže trenutke svoga postojanja.
Vratio sam se sutradan ujutro u njen stan, pomalo iscrpljen od cijele noći u kojoj sam naporno radio kako bih nadoknadio popodne provedeno gledajući je kako spava i predvečerje u kojem sam saznao kako joj izgledaju roditelji, kao i to da ne voli gustu povrtnu juhu, ali uživa u kesten pireu. Kada bi joj pogled pao na mene veselo bi se osmjehnula i njena majka se više puta okretala pokušavajući otkriti gdje joj pogled luta. Baš sam se bio ponadao da će me i ona možda vidjeti, ali nažalost tome nije bilo tako.
Ostatak mojih dana provedenih u tom gradu lako se stopio u dane provedene s Mašom kada je bila budna i brzinsko odrađivanje posla dok je ona spavala. Saznao sam mnogo toga o njoj. Naučio napamet njenu omiljenu pjesmu, koju točno, od potpuno istih žutih patkica voli imati u kadi dok je kupaju, koju haljinicu voli najviše, a koju rado odmah zaprlja kako bi je iz nje presvukli. Nagledao sam se njenih očiju koje su baš bile jako slične mojima i poigrao s vjetrom koji bi joj se zaplitao u tu crvenkastu kosicu.
Kada je došlo vrijeme rastanka bio sam nervozan i pomalo tužan. Kako sam već rekao, vi ljudi ste toliko krhki da se nikad ne može znati hoću li vas uspjeti pronaći na mjestu gdje sam vas i ostavio. Sve do sada to mi nije bilo toliko važno. Vama je smrt prirodna, dio je zakona, kao i svim živim stvorenjima. S nama je stvar pomalo drugačija, živimo do kad želimo. Ja sam, primjerice, bio tek druga Jesen od postanka svijeta. Zima je treća, Ljeto je oduvijek tu, a Proljeće, kao ukleto, ima već devetog nasljednika.
Kada sam se pozdravljao s Mašom položio sam sve svoje nade u to da će s njom sve biti dobro dok je idući put ne vidim. Ostatak vremena do našeg ponovnog susreta nije vrijedan spomena. Mislio sam na nju jako često i lišće koje sam bojio bilo je crvenije nego ikada prije. Požurio sam natrag pod njen prozor nešto ranije nego inače, što je iznenadilo Ljeto. Rekao sam mu da sam gotov s poslom i da se on slobodno može odmoriti u gradu dok ja spremim posao za ovu godinu. Ljeto, najmudriji od nas, samo me šutke pogledao i okrenuo se.
Mašu sam našao u istom stanu, zdravu i veselu. Nestalo je onog bebinog iz nje i imao sam ispred sebe dvogodišnju djevojčicu. Prišao sam joj sa strahom, pitajući se hoće li me sada vidjeti. Kada mi se nasmiješila sva moja bojazan je nestala. Potrčala mi je u zagrljaj i svim ostalim promatračima je sigurno izgledalo kao da pokušava zagrliti zrak. Stisnuo sam je u zagrljaj i prvi put u skoro devet mjeseci udahnuo duboko. Ove godine bila je još zabavnija, smijala se još više i trčala kao lišće kad puhne jaki vjetar. Govorila mi je neke nepovezane rečenice, zvala me imenom svoje mačke, nudila mi da umjesto nje pojedem juhu. Srce mi se bolno stezalo kada sam odlazio, pokušavajući odgoditi taj trenutak što je više moguće i pravdajući se Zimi na iscrpljenost.
Svake iduće godine imao sam sve više doživljaja s njom. Kad je imala četiri godine pitala me tko sam, sa pet se čudila kako me samo ona može vidjeti, a sa šest me prvi put otjerala jer je mislila da sam neka prikaza iz strašnih filmova njenog starijeg brata i pustila me da joj se približim tek nakon tri dana, koja su bila najduža u mom postojanju, do tada. Iz godine u godinu nudila mi je da pojedem njenu juhu, njena pitanja postajala su sve pronicljivija, a ona sama sve lukavija u razgovorima sa mnom. Kako je, smatrali su njeni roditelji, prerasla fazu svog izmišljenog prijatelja s plaštom na čijim rubovima leti suho lišće, počela se osamljivati kako bi sa mnom mogla razgovarati. Kada joj je bilo devet jako se naljutila čuvši da odlazim. Vikala je na mene, odbijajući prihvatiti neizbježnost. Kada sam tu večer ušao u njenu sobu, da joj ostavim najljepši list koji sam ove godine obojio, spavala je. Njen jastuk i duge trepavice bile su još vlažne od suza. Otišao sam uzdrman do same srži i dugo vremena nisam se mogao otarasiti lošeg osjećaja koji me pratio.
S bojazni sam joj došao i iduće godine, da bi zatekao njenu sobu praznu. Na vratima stana stajala je obavijest kako je stan prodan, nova obitelj useljava kroz mjesec dana i unaprijed se ispričava susjedima na buci koja će nastati zbog renoviranja. Trebalo mi je punih sedam dana da joj ponovno uđem u trag i kad sam je vidio, ovaj put ispred lijepe kućice od crvene cigle, ukrašene malim travnjakom, oči su joj se u trenu napunile suzama. Jurnula je prema meni i skoro me srušila. „Mislila sam da me nećeš naći“ – jecala je iz dubine duše. Nisam joj mogao objasniti da bih je svakako bio našao, da imam mogućnosti da je pronađem, da imam sve vrijeme ovog svijeta i da mogu dići u zrak svaki list i travčicu dok ne ugledam njen osmijeh. Samo sam je tapšao po leđima i govorio:“Sve je u redu, djevojčice, vidiš da sam te našao. Ništa ti ne brini.“
Sa dvanaest godina me pitala zašto sam odabrao baš nju. Sjedili smo u njenoj kuhinji, roditelji su joj još bili na poslu, a brat negdje s društvom. Nudila mi je juhu i nestrpljivo se mrštila kada sam je odbio, istaknuvši dobrobiti te juhe. Uzela je dvije žlice, zgađeno se stresla i odmakla tanjur oprezno, kao da je bomba u njemu. „Nisam te ja odabrao, djevojčice, razdragano sam joj rekao. Sjećaš se da si ti mene prva vidjela?“ – „Da, da, znam tu priču, ali ne shvaćam zašto si me ti odabrao da te vidim?“ – „Kako misliš – odabrao? Nisam ja ništa odabrao, to se tako dogodilo. Kako, zašto, nemam ni danas pojma.“ “Znači li to da sam ja posebna?“-pitala me, a zlato u njenim očima se prelilo preko ruba. – „Ne znam jesi li posebna drugima, ali meni sasvim sigurno jesi posebna. Najposebnija djevojčica na svijetu.“ Na te se riječi, iz nekog razloga namrštila i privukla opet tanjur juhe, sada već hladne. –„Što nije u redu, zapitao sam je?“ „Sve je ok, rekla je, i dalje se mršteći, „ali voljela bih da nisam posebna samo tebi nego i drugima.“ Nakon što je izgovorila te riječi boja lica poprimila joj je boju kose. Te godine otišao sam s čudnim osjećajem kako Maši ovaj put naš rastanak nije tako teško pao kao prethodnih godina. Meni je, naprotiv, pao još teže.
Kad joj je bilo trinaest godina jedva sam je prepoznao. Ono mršavo, pomalo nezgrapno dvanaestogodišnje, crvenokoso stvorenje je nestalo i zamijenila ga je mlada žena. Te godine naši razgovori bili su poprilično mračni. Zanimalo ju je koliko sam boli i tuge vidio na svijetu, koliko dugo planiram postojati, gdje odlazim i što radim kad nisam u njenom gradu. Zanimalo ju je jesam li se ikada zaljubio i poljubio s nekim. Pokazala mi je neke svoje crteže i propitkivala me što mislim o njima. Iznenadila me, nisam znao da se bavi crtanjem. Ljutila se na mene što joj ne želim reći svoje pravo ime i nije joj bilo jasno kako imam imena koliko postoji i jezika na svijetu. Kad sam joj rekao da mi je jezik njenog naroda najdraži i da najviše volim kada me se zove Jesen, pogledala me napola iznenađeno, napola podrugljivo i od tada me zvala Jesenko.
Svake iduće godine postajala je pomalo više otvorena i više zatvorena prema meni, u isti mah. Imala je česte promjene raspoloženja, znala bi planuti i tjerati me od sebe, da bi me idući dan hladno pozdravila, kao da se ništa nije dogodilo. Kada je imala sedamnaest, iskreno, bilo je dana kada sam jedva čekao otići iz grada. Neke od riječi kojima me gađala bile su poprilično teške za probaviti. Rekla mi je tako da sam proizvod njene mašte i da joj prijateljica, kojoj se povjerila vezano za mene, kaže da bi trebala posjetiti liječnika za glavu, kako bi njene halucinacije nestale. Rekla je kako više ne smatra činjenicu da me samo ona vidi dobrom, upravo suprotno. Tražila me neki materijalni dokaz mog stvarnog postojanja. Zapitkivala me posjećujem li i druge ljude i s kim se to družim kada me nema u njenom gradu. Otišao sam ljut, ostavljajući kovitlac lišća iza sebe, kao svojevrsnu utvrdu u koju sam se skrio od njenog lošeg raspoloženja.
Kada je imala devetnaest upisala je likovnu umjetnost na koledžu u drugom gradu. Nije smatrala potrebnim da mene upozori na tu promjenu ili plan godinu ranije. Kada sam je konačno našao u njenom licu bilo je nešto dječjeg prkosa, mnogo tuge i suosjećanja i neki osjećaj kojeg nisam vidio nikada prije, pa ga nisam mogao niti prepoznati. Pošto sam je pronašao u gomili ljudi samo mi je kratko rukom pokazala da je slijedim. Kada smo se našli na osami okrenula se i zagrlila me čvrsto, uputivši mi iste riječi kao i mnogo godina prije: „Mislila sam da me nećeš naći.“ Ovaj put nije plakala, ali se činila ganutija nego prije. Njene promjene raspoloženja su nestale. Taj period s njom spada u jedne od meni dražih. Te godine smo jako mnogo šetali po prirodi, sa zanesenošću mi je pričala o predavanjima i profesorima koje su je naučili toliko mnogo. Njeni crteži dobili su na kvaliteti i dubini, likovi na njima činili su se živima. Kako je vrijeme odmicalo sa sve više zebnje sam razmišljao kako ću je morati ostaviti i kako više ne znam u kojem ću je raspoloženju zateći kada se vratim idući put. Odugovlačio sam koliko sam mogao, ali posao se trebao obaviti.
„U petak odlazim“ rekao sam joj, pažljivo promatrajući reakciju. Pogledala me brzo i još brže okrenula glavu. Evo ih, pomislio sam, opet dolaze. Nerazumljiva raspoloženja gospođice Maše. Kad sam opet okrenuo glavu u njenom smjeru, gledala me pravo u oči. „Idem i ja s tobom“, rekla je. Tiho, bez ikakve posebnosti, kao da je to nešto što se događa svaki dan. To njeno „Idem i ja s tobom“ i njen izraz lica i danas pamtim, kao da se upravo zbiva. Nakon prvotnog iznenađenja i nevjerice razložila mi je svoj plan do najsitnijih detalja. Ako će biti dobar slikar, smatrala je, treba malo vidjeti svijeta i ljudi, a to može jedino putujući. Na taj način njeni crteži dobit će na potrebnoj životnosti i kvaliteti. Svoju ideju rekla je i roditeljima koji nisu bili presretni, ali su je podržali. „A s kime ću lakše otići nego s tobom?“ tiho je rekla, a lice joj je poprimilo boju kose.
Ta godina bila je za mene živi dokaz da se sve u svemiru odvija onako kako bi trebalo, po nekom višem i boljem planu nego li ga ja mogu zamisliti. Putovao sam sa svojom najboljom prijateljicom, ljudskim bićem koje me jedino moglo vidjeti i koje je podarilo smisao mojim lutanjima. Moja sigurna, mirna luka sada je putovala sa mnom. Posla je bilo preko glave, kao i uvijek, ali mi to nije predstavljalo problem sada kad sam znao da ne moram žuriti. „Jesen je ove godine posebno lijepa“, komentirali su ljudi, a ja sam radio iz punog srca, uživajući u svakom trenutku i svakom listiću kojega bih obojio. Dok sam ja radio svoje, Maša je slikala. Poneki predjeli posebno su joj se svidjeli pa bi se na njima duže zadržali. Znam da vi ljudi imate izreku da sve lijepo kratko traje, ali ona za mene nije imala vrijednosti.
Ipak, nakon prva tri mjeseca takvoga lutanja počeo sam primjećivati promjenu na Maši. Kao da se lagano prestala veseliti novim predjelima i kao da je počela više tražiti mjesta na kojima se okupljaju ljudi. To je sigurno normalno, umovao sam, ta treba društvo svojih, a ja ove godine posebno vučem prema prirodi, baš kako bismo mogli u miru razgovarati i kako bi ona mogla dobiti što više materijala za svoje slike. Počela je zavlačiti sve više i ja sam počeo zastajkivati sa svojim radom. Nisam znao kako da je požurim, a nisam mogao ni svoj posao ostaviti nedovršenim.
Bilo je samo pitanje dana kada će takvo stanje dovesti do velikog sukoba. Prijašnje pute, kada bi se ljutila na mene, šutke bi odslušao njene riječi, pokušao biti razuman i odlazio otjeran. Ovaj put sam se našao stjeran u kut, iznenađen i razočaran naletima hladnog bijesa koji bi me svako malo sustizao. Kada smo se jednog dana zatekli u živopisnom gradiću okruženom planinama znao sam da moram započeti razgovor. Čitav dan je šutjela, čak ni na moje „dobro jutro“ nije odgovorila. Oduvijek sam slušao o tome kako su ljudi hiroviti, ali ovako nešto bilo je malo previše. Kada sam je pitao gdje bi išla radije, u veliki grad u blizini, ili malu zavjetrinu kraj mora ona mi je samo ledeno odvratila: „Ne znam gdje ćeš ti, ali ja ostajem ovdje. Dosta mi je više potucanja posvuda, tebe nema i veći dio dana sam sama, slikam samo iste dosadne slike prirode ujesen, a od ovog vjetra što nas stalno prati dobivam razarajuću glavobolju.“ Njene riječi povrijedile su me na mnogo razina, ali sam se trudio ne pokazati to. Na koncu, ona je čovjek, a ljudima treba rutina i stalnost. Kada i putuju rade to samo do neke granice.
Ma koliko daleko otišli, u njima uvijek nešto žudi za poznatim mjestima, srca im brže zakucaju kada na drugom kraju planete začuju riječi svog jezika, duša im se zagrije, a suza dođe na oko kad u nekoj dalekoj trgovini pronađu slatkiš na kojeg su navikli od djetinjstva. Nisam imao takvu vrstu povezanosti sa stvarima i mjestima. Meni je čitava planeta bila jednako dom, možda i zato što sam je mogao čitavu obići za manje od dana. Mašin grad postao je poseban upravo zahvaljujući njoj, ali jednako tako poseban bi bio i neki drugi, ili otok, ili planina, gdje god ona obitavala. Ali, ona nije kao ja. Njoj treba odmora i hrane i poznatih elemenata kako bi se osjećala dobro. To sigurno nije mogla dobiti putujući cijelo vrijeme sa mnom. Pa ipak, sama pomisao da ću dalje opet putovati sam i da ću opet morati čekati mjesecima da je vidim činila me duboko nesretnim. Čak i više od toga. Bio sam rastrzan između straha kako je nešto među nama puklo i slomilo se dok ja nisam gledao i nikako nisam znao što bi to moglo biti, razočaranja jer joj je, nakon tako kratkog vremena, moje društvo prestalo goditi i neizmjerne tuge jer sam bio potpuno svjestan kako ovo nasilno razdvajanje ima duboko razarajući učinak na naš odnos. Ipak, rekao sam joj samo da je razumijem, ali svoj posao moram nastaviti jer bez toga prirodan poredak više nije toliko prirodan. „Napravljen sam zbog toga da budem produžena ruka Tvorca i to je svrha mog postojanja. Ti i tvoj život u ovom kratkom periodu dali ste mi mnogo radosti. Zahvaljujući tebi naučio sam toliko o ljudima, srcima i dušama. Više nikada neću moći tvoju vrstu promatrati na isti način i na tome sam ti vječno zahvalan. Prije nego li si me ti mogla vidjeti ljudska bića smatrao sam tek malo kompleksnijima od, primjerice, rakuna ili ptica. Druženje s tobom i naše prijateljstvo duboko je promijenilo mene i to je istina. Počeo sam, obraćajući pažnju na ljude, zapažati i sve dobro što ste stvorili. Umjetnost, glazba, knjige. Stripovi. Trebala bi mi vječnost kada bi samo pokušao opisati koliko mi se sviđaju stripovi. Sve to dogodilo se zahvaljujući tebi. Da me onaj dan nisi vidjela i da nisi iz kolica pružila svoju ručicu da me dotakneš moje postojanje bilo bi bitno siromašnije. Zbog tebe ja sada znam da te volim i znam koliko cijenim naše prijateljstvo, riječ koja mi prije tvog rođenja nije predstavljala mnogo. Znam da nismo isti, ali vjerujem da povremeno i ti nalaziš radost u druženju i razgovorima sa mnom.“ Tu sam zastao jer više nisam znao vrijede li te riječi i danas i iznenadila me bol koju sam osjetio zbog toga. „Barem mislim da si znala uživati u tome“, završio sam.
Ona je stajala preko puta mene, još jedan prizor kojeg ću nositi do smrti. Kosa joj je bila živi oganj naspram suncu što zalazi, a njene oči, toliko slične mojima širom su gledale u mene. Činilo mi se da smo tako stajali jako dugo, kao da pokušavamo proniknuti u dušu onog drugog i istražiti što se tu još nalazi. Konačno se pomaknula iz obamrlosti i otišla do torbe koju je nosila sa sobom kada je željela slikati. Bila je mnogo manja nego putna torba koja je sakrivala hrpu njene odjeće, koja je sada, nakon razdoblja crne, opet postala raznobojna. Ta slikarska torba, bila je jako teška i umrljana bojama, a mene je, poput uostalom i same Maše, fascinirala. Sadržavala je sve njene radove nastale na našem putovanju i znao sam koliko joj je dragocjena. Izvukla je iz nje debelu kožnu fasciklu koja joj je služila kao zaštita za radove. Uzela je prvi list s vrha i bez riječi mi ga predala. Na listu su bila četiri kvadrata i na tri bila je nacrtana ona. Vjerno nacrtana. Maša kao beba, kao djevojčica i sada, kao odrasla žena. Jedan je kvadrat ostao prazan. To, međutim nije bilo ono što me prenerazilo. Drugi likovi kraj nje bili su ono što mi je zaustavilo dah! Kraj Maše bebe, nalazila se Zima, kraj nje kao djevojčice Ljeto,a kraj žene bilo je Proljeće!
Jedino mene nije nigdje bilo, moj je kvadrat ostao prazan. Kako sam se u tom trenutku osjetio razočaranim, povrijeđenim, starim i nemoćnim! I izdanim, to bi možda bilo najbolje reći. Ona nas je vidjela sve, makar nikako nisam shvaćao kako. Niti zašto mi makar Ljeto nije ništa rekao, njega sam mijenjao sve ove godine. Takve anomalije brzo se pročuju kod nas, ne ostaju takve stvari dugo skrivene. Ali, još me više zaboljela činjenica što mi Maša nije ništa rekla. Ja sam naivno mislio da je njoj stvarno stalo do toga da se vratim brže i da se stvarno ljutila kada bih odlazio, a sada ispada da se oduvijek družila sa svima nama, samo što ja to nisam znao. Stvar koja me zaboljela najviše: onaj zadnji neispunjeni kvadratić. Mene čak nije ni bilo u tim slikama. Toliko o tome.
Dok sam ukopan u svoje misli i u zemlju gledao u taj papir i dalje ne shvaćajući zašto mi ga je opće pokazala i zašto me pokušala (i uspjela) toliko povrijediti ona je progovorila: „Sva moja nada ležala je u tome da ću uspjeti popuniti zadnji kvadrat. Ali, to mi očito nije dano. Ja sam samo čovjek i ne umišljam da mogu znati tajne prirode. Znam samo svoje granice i znam da ne mogu dalje. Ti si bio čudo u mom životu kojeg sam prihvaćala kako je dolazilo. Sada te moram pustiti i pokušati živjeti zdravije i bolje nego do sada. Prvu sam sliku naslikala po nekom mutnom sjećanju koje imam pospremljeno u nekim snovima, nisam sigurna da je dobro, ali mi se sviđa kako je ispalo. Bila bih sretna ako poneseš tu uspomenu na nas sa sobom.“ „Ja zbilja ne znam gdje smo ovdje mi? Ti svakako dominiraš slikama, sebe baš i ne vidim. Ali, u redu. Ponijet ću je sa sobom.“ Pogledao sam u njene oči i vidio suze koje se prelijevaju i ubrzano klize niz obraze, ostavljajući mokre i sjajne brazde na njenom licu. „Ne trebaš je uzeti”, rekla je mijenjajući izraz lica u trenu iz očajnog u prkosni. „Ako ne vidiš sebe na ovome, to znači da je tema očito promašena. Ja ću je zadržati. Želim ti sretan put.“ To rekavši moja najbolja prijateljica okrenula mi je leđa, brzo spremivši crtež u torbu. Taj crtež ponovno sam vidio tek za šezdeset i dvije godine.
Otišao sam iz grada osjećajući se smlavljeno. Moj svemir postao je pusto mjesto, bez čestica radosti i svjetlosti koje mi je Maša toliko obilno poklanjala. Čitava ta godina protekla mi je u nekoj omaglici, bio sam razočaran, prestrašen, tužan, ljut. Ljut na Mašu jer me izdala i jer su joj svi bili draži od mene, a pretvarala se da sam poseban. Na Ljeto što mi nije bio u stanju reći da na svijetu postoji jedna djevojčica koja ga može vidjeti, zaboravljajući da sam i sam ljubomorno čuvao tu tajnu od svih. Najviše sam bio ljut na sebe što sam se toliko vezao za biće koje je tako krhko i prolazno. Čemu si se opće mogao nadati, budalo jedna?! U najboljem i to daleko najboljem slučaju mogao si imati malo više od pola stoljeća prijateljstva i radosti. Što poslije? O tome očito opće nisi razmišljao. Ti, godišnje doba, desna ruka Tvorca, pristao si živjeti iz trenutka za trenutak, opće ni u jednom trenu ne sagledavajući posljedice…
Slijedeće godine ponovno sam došao u isti grad. Želio sam ga samo brzo proći i nestati jer sam znao da je još tu, a nisam imao nikakve namjere sresti je ponovno. Ona je svoju odluku donijela i trebao sam to poštovati. Kada sam došao na livadu gdje smo se zadnji put vidjeli htio sam poput vihora odraditi sav posao. Za jednu tako malu livadu, par stabala, grmova i trave neće trebati puno vremena, pogotovo kada sam ovako brz. To, naravno, znači da neću uspjeti posao odraditi onako kako ja volim, nego traljavo i trapavo, ali valjda si jednom u par tisućljeća mogu to dozvoliti. Zadnje što sam tamo očekivao bila je ona. Stajala je u sjeni breze, potpuno mirno i gledala me sa smiješkom, kao da nije prošlo devet mjeseci otkada smo se vidjeli i kao da nije bilo onakvog rastanka između nas.
Nešto u njoj opet je bilo drugačije, ali nisam mogao odrediti što. Kosa joj je bila nešto kraća, oko očiju imala je nekoliko borica, ali to nije bilo to. Prišla mi je u par koraka i čvrsto me zagrlila. Osjetio sam kako joj ruke drhte. Kada se odmaknula od mene oči su joj bile pune suza i sjećam se kako sam pomislio da Maša često plače zbog mene, još češće mi nije bilo jasno zašto, a ponekad, ako bih i shvatio, osjetio bih krivicu što sam opće dio njenog života. Ona je bila beba kada sam joj se počeo pojavljivati u životu, ja sam, mnogo godina prije, trebao predvidjeti očite mane toga odnosa i otići od njega, a ne ga produbljivati. Eto, sada sam otišao, možda zbog toga i osjećam takvu promjenu na njoj.
Nasmiješila mi se kroz suze i rekla: „Znam da si morao doći ovdje, zato sam te i čekala.“ Bio sam zbunjen, što sam joj i rekao. Nije se činilo da je prošli put htjela vidjeti me više ikada u životu, što sam joj isto rekao. Odmahnula je glavom i nasmiješila se još jednom. „Znaš mene“, rekla je. Iskreno sam se zapitao znam li više, ali nisam joj to rekao. Umjesto toga, kazao sam: „Kako si, što ima?“ valjda najdosadnije pitanje na svijetu. „Sretna sam“, rekla je, a u njene oči ušao je neki novi sjaj. „Moja izložba prošla je jako dobro,našla sam sebi mjesto na ovom svijetu i u ovom gradu. Sada znam zašto je sve moralo biti onako kako se zbilo, nije ni moglo biti drugačije. Uistinu sam sretna, Jesenko, a to nije mala stvar“, rekla je zafrkantski i pomilovala me po kosi. Ponadao sam se da će ovaj put njena sreća trajati dugo i da će joj ovaj mali, uspavani grad sa svojom opojnom prirodom dugo biti vrelo mira, zadovoljstva i inspiracije.
Pogledala je na sat i trgla se. „Moram ići“, zabrzala je u laganoj panici. „Gdje ćeš, tek si stigla?“ osjetio sam kako se cijelo moje biće buni protiv njenog odlaska. „Moram, imam dogovoreno. Vidjet ćemo se ovih dana, htjela bih te s nekim upoznati. Sigurna sam da te on neće moći vidjeti, ali bilo bi mi drago..“, ostavila je rečenicu da visi u zraku i sjurila niz brežuljak kao mlada srnica. Vidio sam sreću kako pršti oko nje i sam sam bio sretan zbog toga. Prošlo je punih tjedan dana prije nego smo se opet vidjeli, ali ovaj put to je bilo slučajno. Šetao sam gradskim trgom, kovitlajući lišće, kada sam ugledao nju. Sjedila je na klupi u društvu nekog dečka koji je bio taman na prijelazu između dječaka u muškarca. Imao je dobroćudno, blago lice koje bi se posebno omekšalo kada bi pogledao nju. A gledao ju je kada god se pružila prilika za to. Ona mu je uzvraćala pogled netremice. Do tada sam već dovoljno znao o ljubavi, da sam je mogao prepoznati kad je vidim. Njih dvoje su se voljeli. Maša je voljela njega. Moja prijateljica bila je sretna. Zastao sam na pola koraka. Mnogo godina sam se pitao što sam tada osjetio, jer mi je spoj svega toga ostao nepovratno zalijepljen za dušu. A nisam ga mogao baš dobro razumjeti. Bilo je tu sreće zbog njene sreće, samo je moja bila blaža i smirenija. Bilo je i zabrinutosti oko toga je li ovaj mladac dovoljno dobar za nju, kao i nostalgije. Nostalgije za Mašom djevojčicom i Mašom bebom, za Mašom koja mi je posvetila sve vrijeme ovog svijeta i kraj koje sam se uvijek osjećao kao superjunak, a ne kao starac. Bilo je i neke opojne tuge i baš ona mi je bila najmanje jasna. Svoju sam prijateljicu volio više nego što sam mislio da je moguće voljeti ljudska bića, pa zašto sam onda bio tužan zbog nje? Ili je ta tuga tu bila zbog mene? Je li mi samo bilo žao što je bila toliko sretna da je zaboravila koliko sam kratko tu ili mi je bilo žao što opet ne može dane i noći provoditi sa mnom? Bilo mi je suđeno da odgovore na ta pitanja dobijem nekoliko desetljeća kasnije, u njenom pismu.
Dobio sam neodoljivu potrebu otići s ovog mjesta što prije kad je ona okrenula glavu prema meni i pogledala me. „Ah, što sad?“, pomislio sam. „Nema mi bijega.“ Ali, kako me pogledala, tako je isto, i to nevjerojatnom brzinom, okrenula glavu od mene. Prvo sam pomislio kako me ipak nije zapazila zbog ljudi koji su u tom trenutku brzali oko mene, ali odalo ju je nešto drugo. Iako joj je glava bila okrenuta od mene, krajevi očiju su joj bili usmjereni prema meni. Maša me nije htjela pozdraviti! Stidjela me se, a taj pogled ispod oka bio je jasan pokazatelj! Barem sam osjećaj stida dobro upoznao u svom druženju s njom, jer sam ga često osjećao kada sam vidio da sam je svojim postupcima rastužio ili rasplakao.
Imao sam osjećaj kako se raspadam na milijune komadića i kako je svaki od njih težak, najteži na svijetu i povlači me prema zemlji. Moja najbolja prijateljica me nije htjela vidjeti. Nakon svih godina druženja, svih predivnih trenutaka i suza, nakon svake moje strepnje za nju i svih brzina u kojima sam odrađivao posao samo kako bih što prije došao do nje, nakon njenog imena napisanog kapljicama kiše na svakom trgu na svijetu, ona me odbijala vidjeti. Osjetio sam kako nešto strašno kuha duboko u mojim prsima. „E, pa morat će me vidjeti“, prkosno sam pomislio, „ja sam ipak više od bespomoćnog čovjeka!!“
Pustio sam gomile mog razasutog bića u kovitlac, a lišće sa obližnjih grana veselo im se pridružilo u vrtoglavom okretanju. Ljudi su zastali dok sam izvodio svoj veličanstveni ples. Mladić koji je sjedio kraj nje, obuhvatio ju je rukama i bespomoćno blenuo u mene, djelo mojih ruku i moga duha. Lišće je letjelo odasvud, formirajući sve veći vrtlog i svi ljudi koji su se u tom trenu zatekli na trgu pamtili su taj prizor do kraja života. I svi su gledali u mene. Svi osim nje. Plakala je neutješno u zagrljaju tog mladića i vrištala: „Oprosti, ne mogu dalje ovako!“ Ponovila je tu rečenicu bezbroj puta dok sam ja puštao svoj bijes i tugu koja me mrvila da ovladaju mnome.
Jesen nikada nije brže i silovitije došla u ovaj gradić.
Otišao sam istog poslijepodneva, ostavljajući oko sebe krš slomljenih grana, lišća koje je neutješno krvarilo i poplavljene pločnike. Maša me, dokle god je poživjela, više nije vidjela.
To je, međutim, njen dio priče kojeg možeš pronaći u pismu pa te savjetujem da ga i pročitaš. Nije moje da ti ga ja pričam.
Be First to Comment