Sjećam te se otkad znam za sebe. Mislim da ne postoji ni jedna uspomena iz mog djetinjstva koja ne uključuje tebe, pa ipak me i dan – danas boli što se ne sjećam trenutka u kojem smo se prvi put vidjeli. Koliko god puta si mi ga prepričao i koliko god puta sam ga sanjala, to ipak nije isto. Znam da ćeš pronaći ovo pismo. Teško mi je objasniti kako to znam jer te ne viđam već predugo. Znam, međutim, da ti vidiš mene. Znam to po lišću koje se zakovitla oko mog praga kada tek dođeš u grad, onom najljepšem primjerku koji nekako uvijek ostane na mojoj prozorskoj dasci i kojim se pozdraviš kada odlaziš, znam i po tome što moje dvorište uvijek izgleda najljepše u čitavom susjedstvu, što oluja nije polomila nijednu granu na mojim stablima i što sve životinjice upravo u mojoj šupi spavaju zimski san. Zato znam i da si čuo moje oprosti. Znam da ga čuješ svake godine. Ipak, reći ću ga još jednom. Oprosti. Ne da je sada posebno važno, ali mi je bitno da znaš koliko mi je žao. Jedino tako mogu mirno umrijeti. Ako ti ispričam sve. Cijena koju sam platila za svoj život bila je golema, a ti nisi došao u tom paketu, iako sam godinama bila uvjerena da bih žrtvovala cijeli svijet za tebe jedinoga. Ali, to ne ide tako. Čekaj da ti ispričam sve po redu, kako bi me mogao pratiti. Nadam se da ću ovim postupkom barem donekle umanjiti tvoj bijes, razočaranje i tugu.
Koliko god mozgala nisam se nikada mogla dosjetiti zašto sam baš ja bila odabrana da te vidim. Mislim da taj odgovor nikada neću ni dobiti, a on ionako možda i nije toliko bitan. Je li to bila sreća, slučajnost ili tek anomalija? Koliko god ružno zvučalo, najlogičnije mi bi bilo da je ovo treće u pitanju, ali moja duša se ne slaže s time. Meni je to bila i ostala sreća. Pored rođenja moje djece, najveća sreća u životu. Isto tako i najveća tuga. Da to dvoje može postojati zajedno meni je bivalo sve jasnije što sam se više družila s tobom. Nisam mogla predvidjeti kako će naš odnos završiti, točnije nisam mogla zamisliti da će završiti baš ovako. Tako da te već pune šezdeset i dvije jeseni ne vidim. Osjećam tvoju prisutnost, to da, ali ne vidim ti lik. Sada je sasvim očito kako će moj četvrti kvadratić zbilja ostati zauvijek neispunjen. Dugo sam se bavila mišlju da ga popunim po mašti, slično kako je nastao i prvi, ali mi se to činilo kao varanje. Tebe ili same sebe, to nisam mogla objasniti (još uvijek ne mogu, a kako vrijeme prolazi imam razloga sumnjati da ću ikada i moći). Ali, idem polako, kako bi uspio pohvatati konce. Toliko ti dugujem. Ako ponekad odlutam preko reda, kao što mi se događa, nemoj se ljutiti. Stara sam, vrijeme mi curi kroz prste i htjela bih ti reći sve odjednom.
Mislim da sam te istinski postala svjesna tek sa četiri godine, sve do tada mi je u mutnoj uspomeni i sve je nekako zamagljeno. Kao četverogodišnjakinja te se, međutim, vrlo dobro sjećam. Onaj trenutak kada si, tik nakon moga buđenja, ušao u sobu i sjeo pored moga kreveta, vrlo je vjerojatno najčarobniji trenutak moga djetinjstva, ako ne i života. U tvoj plašt se zamotalo suho lišće i dugo nakon toga jedino sam te tako mogla i zamisliti. Pomalo umornog dječačića koji sjedi na mom krevetu, sav u smeđem i lišće mu se vrtloži oko pelerine. Nisam te se prepala, barem ne te godine. Činilo mi se onda još potpuno normalno da mi stranci iznenada osvanu u sobi. Dvije godine nakon, sjećam se, bilo je potpuno drugačije jer me brat plašio strašnim pričama prije spavanja, a tvoj plašt taj put nije bio toliko čaroban koliko strašan.
Ah, koliko sam se puta smijala tim uspomenama! Vjerojatno nisi svjestan toga, ali nikada me, u čitavom našem druženju, nisi pitao kakve ja uspomene nosim na naše prve susrete. Ti ćeš znati zašto je to tako, ja mogu samo pogađati. Zaključila sam da vrijeme za nas dvoje ionako ne teče isto, ta ti si tu oduvijek, a ja..ja sam tek prolazna osoba. Ljudsko biće, kako si mi često govorio. Način na koji vidimo svijet gotovo sigurno je različit, ali dok dišem ću se pitati kako smo se onda makar i na trenutak ukrstili? Uglavnom, kako rekoh, sa četiri godine nosim sjećanje na tebe. Kada si ušao u moju sobu prepoznala sam te kao nekog svog. Mislim da si tada i bio mojih godina, iako mi nije jasno kako, jer postojiš već toliko dugo. Kada si dijete ne razmišljaš o odrastanju ili smrti. To je jednostavno van tvog svijeta i znak je da se tvoje djetinjstvo odvija normalno i prirodno. Meni je bilo potpuno normalno da se ti razvijaš i odrastaš zajedno sa mnom. Kada sam ja bila dijete i ti si bio dijete, kada me uhvatio i drmusao pubertet preko puta sebe sam imala prištavog, krakatog i, ako smijem reći, pomalo nelijepog (to ti zbilja nije trebalo, pošto si mi već bio jako iritantan u tom vremenu kad nam svi idu na živce, a najviše mi sami sebi!) stvora. Stasao si otprilike kad i ja, u markantnog muškarca od čijeg pogleda noćima ne bih mirno spavala. Ne mogu ti ni opisati koliko me žalosti što te nisam vidjela kao starca. Što je onaj moj zadnji kvadratić prazan. I što me još i danas boli što si onako grubo, sasvim suprotno svojoj naravi, odbio moj crtež – poklon, uz riječi da tu ne vidiš sebe. Prežvakavala sam te riječi u mnogim godinama koje su otad prošle i zaključila, možda potpuno pogrešno, da ti nikada nisi izgledao onako kako sam te ja vidjela. To mi iskreno, ima najviše smisla, jer toliko si stariji od mene, ne možeš prolaziti kroz sve faze sazrijevanja u isto vrijeme kad i ja. Imala sam nekoliko teorija, jedna od njih bila je ta da si počeo mijenjati oblike kada smo se mi upoznali, a da si do tada imao neki nevidljivi, pritajeni oblik.
Nje sam se godinama držala jer je mom egu najviše prijala. Onda mi je došla na pamet druga, ne toliko draga, ali vjerojatnija. Moj mozak te percipirao kako odrastaš i mijenjaš se kako bi se mogao lakše prilagoditi našem neobičnom druženju. Ja sam kao dijete morala, u prijateljevanju s tobom „sažvakati“ mnoge stvari neobične za moj svijet i možda je tvoje odrastanje u mojim očima bilo prijeko potrebno kako bih si našla dašak normale u svemu tome. Onda opet, možda ti se samo nije svidjelo kako crtam ili se nikada nisi ogledao u nekoj reflektirajućoj površini, pa ni ne znaš kako izgledaš. Bilo kako bilo, još jedan misterij kojeg nosim sa sobom na ovo posljednje putovanje, a tebi ostavljam crtež. Nisam se mogla prisiliti da ga uništim, ali vjerujem kako ćeš ti to učiniti za mene. Pošto to neću znati, neće me ni boljeti. Još jedan vrlo lijep i plemenit potez s moje strane, zar ne? I nadasve nesebičan.
Toliko puno toga znam o tebi, a toliko puno, još više, mi nije bilo dano saznati. Možda te ljuti što pišem da mi nije bilo dano, kada sam vjerojatno, iz tvog gledišta, ja bila ta koja je okončala naš odnos. U mojim razgovorima sa Stvoriteljem često sam postavljala pitanja. Ponekad bih umišljala da na njih dobivam odgovore. Pitala sam je li mu stvarno moja duša važnija od drugih, pa sam mogla upoznati tebe? Ili je možda prokletija? Ipak, kada sve zbrojim, rekla bih da mu je moja duša draža. Inače, koliko bi moj život bio siromašniji? Bez tebe u njemu, bila bi to tek sjenka života. Znam da možda nisi u punini svjestan toga, ali ti si ono biće koje me je nagnulo da stvaram, živim onako kako želim, donosim hrabre odluke.
Jedna od njih bila je i ta da te maknem iz svoga života. Nema tu mnogo misterija niti se neka velika zagonetka ispriječila između nas. Jednostavno je, kao popiti čašu vode. Shvatila sam da nikada neću tebi predstavljati ono što si ti predstavljao meni. Nije to tako zamišljeno, ne treba biti tako! Na koncu, koliko su puta ljudi komentirali kako vole neko godišnje doba, kako su naprosto zaljubljeni u proljeće, kako jedva čekaju ljeto, kako se raduju zimi? Nikada nisam čula da je jedno godišnje doba to izjavilo za ljudsko biće. Voljela sam te na toliko različitih načina i uspjela sam sebe iznevjeriti u svakome od njih. Stavljajući pred naš odnos, našu vezu, očekivanja za koja nije bilo realno da ih ti ispuniš zadavala sam, ponovno i ponovno, nove udarce, kako tebi, tako i sebi.
Sve je u redu, ponavljala sam sebi u danima nakon što sam te izdala. Sve je u redu. I opet. Kao stihove nekog zaraznog ljetnog hita. Sve je u redu. Ništa nije bilo, ali tako sam trebala napraviti kako bih uspjela preživjeti. Da sam znala koliko boli će izaći iz te odluke, mislim da bih svjesno pristala okončati svoj život. Da sam znala kako neće proći nijedan dan da te se ne sjetim, nijedan da mi ne nedostaješ, da sam samo naslutila kako ću svaki božji put, od polovine zrelog ljeta do sredine ljute zime hodati okolo pustarama, šumama, obroncima, gradom, samo da vidim makar obris tebe, ne bih to bila napravila. Pustila bih život da teče onako kako mora, svjesno bih odradila žrtvu u drugom smjeru i imala te za sebe, makar kao prijatelja, sve dokle živim. Jednom bih te ipak morala napustiti, ali onda za to ne bi bila kriva ja, nego sama smrt. A na nju se ne možemo ljutiti, zar ne? Ta ja sam samo obično ljudsko biće, savršeno u svojoj smrtnosti.
Kada sam pošla na put s tobom bila sam uvjerena kako ću dobiti sve ono što sam godinama čekala i tražila. Pomislila sam kako nema šanse da se nešto ozbiljno ne dogodi među nama, ako već čitave dane budemo provodili zajedno. Tek mnogo kasnije mi je sinulo da te nikada nisam pitala znaš li ti opće što je zaljubljenost? Što je ljubav? Što je nemoguća žudnja za nekim i u isto vrijeme paralizirajući strah da tu osobu nikada nećeš imati? Možda bismo moja luda glava i ja bolje prošle da sam nekada uzela vremena i to ti objasnila. A možda to jednostavno nikada nije bila opcija za tebe, nije nikada bilo zapisano ni u jednom tvom djeliću? Možda ljubav prema drugom biću, onakvu ljubav kakvu osjećamo mi ljudi, ti niti nemaš zapisanu u svom genetskom kodu?
I dalje se korim, kako sam te toliko dugo znala, a nisam znala ništa o tebi?! Često puta pomislim kako si me morao voljeti, ne može se drugačije objasniti tvoje strpljenje i odanost, tvoji ostanci sa mnom onda kada sam bila zrela jedino za napuštanje.
Moraš me shvatiti, molim te još jednom, ne znam više ni sama po koji put! Tada sam bila jako mlada, ti si bio sav moj svijet, a većinu vremena bio si mi nedostupan. Dalek, nepoznat. Noćima bih ostajala budna razmišljajući o drugim gospođicama ovog svijeta s kojima se družiš, koje poznaješ. Sve su odreda bile ljepše od mene, niže, više, mršavije, deblje, ljepše kose, dubljeg pogleda. Čekala bih zoru sa odvratnim metalnim, sivim okusom u ustima, toliko ljuta na tebe, osjećajući kako mi utroba kuha od riječi koje ti nisam imala prilike reći na licu mjesta i koje će se već ofucati dok konačno stignu do tvog uha. Bila sam najljubomornije biće koje sam poznavala, a nikome nisam mogla pričati o tome.
Činjenica da sam zaljubljena u tebe ne bi naišla na odobravanje moje okoline, mislim da ti je to jasno. Nisam znala kako provesti više vremena s tobom, tu je uvijek bio tvoj posao, poslanje, kako god. Natjecala sam se sa nevidljivim protivnikom i zato sam te tako često odbijala od sebe, misleći kako će mi biti lakše i sve se potajno očajnički nadajući kako ćeš me ipak naći. Ti si to i napravio, ponovno i ponovno, sve dok ti nisam jasno i glasno rekla da više neću ići sa tobom. Život često plete priče koje obični smrtnici nisu u stanju razmrsiti, a čitav moj život jedna je zamršena posveta tebi. Od toga sam bježala na početku, ali kako sam se stala primicati kraju pomislila sam kako nema smisla kriti se od sebe same.
Postala sam slikarica kako bih mogla biti što više s tobom. To je istina koju tek sada glasno izgovaram i stavljam na papir. Kako se moja srednja škola bližila kraju, a ja bila sve beznadnije obuzeta tobom počela sam razmišljati kako bismo mogli što više vremena provesti zajedno. Neka umjetnost bila je jedino što bi dolazilo u obzir. Svoj sam plan provela do dijaboličnih razmjera, glumeći svima. Svojim roditeljima, rijetkim prijateljima, susjedima, nastavnicima. Morala sam biti dovoljno uvjerljiva. Ti si mi povjerovao, a čini se i drugi. Možda malo i suviše lako, valjda sam bila sasvim dovoljno čudna, ali tada o tome nisam ni mislila.
Nekim čudom, bila sam dobra u slikanju. Ono me smirivalo, opuštalo moje mišiće i mozak, davalo mi neku nejasnu ideju da se približavam cilju. Čudno je kako je slikanje počelo zbog tebe, a nastavilo se ostatak mog života, života bez tebe, uvijek kao veliki užitak i način da se izgubim u svijetu bez misli i uspomena. Smatrala sam kako ćeš se usprotiviti ideji da idem s tobom, tobože pod krinkom plemenitosti i kako ću onda morati na to putovanje sama, iz čiste pakosti, bijesna na sve imaginarne ljude s kojima te moram dijeliti. Rijetko kada sam bila onako nervozna kao kad sam ti priopćila svoju namjeru. „Idem i ja s tobom“, rekla sam ti, kao da riječi nemaju težinu. „Ako hoću biti dobar slikar, moram vidjeti svijeta. A s kime ću lakše otići nego s tobom?“ Znam koliko mi je teško bilo izustiti to zadnje, imala sam osjećaj kako ti tom izjavom dajem čitavo svoje srce na dlanu. Ako me odbiješ…nisam se usudila dovršiti tu pomisao, mjesecima sam je gušila u sebi, tjerajući je kao noćne leptire, napasne i uporne, kada prionu na uličnu svjetiljku.
Ti si, međutim, pristao. Tvoje oči, toliko slične mojima, krijesile su se dok sam te uvjeravala kako je sve gotovo, riješeno. To mi je dalo prednost nad nekim ženama koje te očekuju, pomislila sam zlobno. Sada sam poprilično sigurna kako nikada nisu ni postojale, ali što zna dvadesetogodišnjakinja kojoj je prvo suočavanje sa svijetom bilo ono iz fantazije, s druge strane normalnoga?
Tek me nakon tvog pristanka istinski obuzelo uzbuđenje. Idem, stvarno idem s tobom! I ne samo to, tebi se čini zbilja drago što je tako. Potpuno naivno sam vjerovala kako ću se s tog puta vratiti, ako se opće ikada vratim, s tobom pod rukom, vjenčanim prstenom na ruci, jednim djetetom u kolicima, a drugim u trbuhu. Godinama poslije bilo me sram tog sna, onda sam ga prihvatila. Obična žena, obične želje. Neobičan izvor s kojeg su te želje dolazile bio je samo lako savladiva prepreka. Trebale su proteći godine prije nego sam se zapitala kako bi moj život izgledao kraj nekoga koga samo ja mogu vidjeti? Kako bi nam izgledala ta naša djeca, tako prekrasna u mojoj mašti? Bi li bila nevidljiva ili vidljiva samo pod određenim kutom? Znam da me ta slika, djece vidljive samo u dobrim uvjetima osvjetljenja, od srca nasmijala kada sam prvi puta pomislila na nju. To mi je dalo neku utjehu da se oporavljam i da će sve sa mnom biti u redu.
Mislim da smo u svojoj ranoj mladosti, mi, ljudska bića, izuzetno sebična. Ne marimo mnogo za želje drugih i ne gubimo san razmišljajući kako se drugi osjećaju. Otišla sam iz roditeljske kuće gotovo kao lopov, u jednu hladnu zoru, imajući osjećaj da se više neću vratiti. Njihov sam pristanak dobila, ako se to može nazvati tako i otišla sam, čvrsto uvjerena kako imam puno pravo tražiti svoju sreću. Nisam brinula na koji će način to utjecati na moju majku i oca, brata, poznanike. Kao da im nije bilo dovoljno što im je žensko u obitelji pod svaku cijenu htjelo biti nešto kao umjetnik, pojam van njihova razumijevanja u davna doba mog djetinjstva, nego sada još odlazi na put. Nikada ne bih poželjela dijete kao što sam ja bila svojim roditeljima. Tvrdoglavo, zatvoreno, još jednom tvrdoglavo i sebično. Meni je bilo bitno biti s tobom, ali čitavo je vrijeme, negdje u kutku moga mozga bila misao kako žrtvujem toliko mnogo zbog tebe i kako bi ti bolje bilo da meni bude dobro s tobom! Koliko grešaka, tipičnih za mlada, svojeglava, zaljubljena stvorenja, naviknuta da sve uvijek bude po njihovom. Mislila sam valjda kako ćemo postati par prije nego i krenemo na put i znam kako ništa u životu nisam čekala s toliko uzbuđenja koliko to. Haljinu sam sama šila, a šešir kupila zadnjim ušteđenim novcima. Bila sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu. Tako je trebala izgledati gospođa Jesen, po mom skromnom mišljenju. Tu haljinu čuvam dan danas i planiram ostaviti naputak da me, kada dođe vrijeme, pokopaju u njoj. Možda ti se to učini malo morbidno, ali tvoje mišljenje u to vrijeme neće baš biti važno. Možda izgleda kao patetika, ali čini mi se kako to ne mogu nikako izbjeći.
Prvi dan puta s tobom ima u sebi jednu malu mrljicu razočaranja. Ti ničim nisi pokazao kako si zamijetio moj novi izgled. Nisi prokomentirao ni frizuru, ni šešir, a ni haljinu. Kada sam se poslije prisjećala toga točno sam mogla u svom srcu osjetiti jedan mali djelić panike zbog te spoznaje. Činilo mi se, do tada, da se ti možda suzdržavaš pokazati mi svoje emocije kako me ne bi uplašio ili nešto slično tome. Onda sam se prvi put pobojala da ih možda nemaš ili da one nikako nisu iste kao moje. Taj strah uvukao se u mene kao tanka, tanka iglica koja je počela svrdlati moju dušu. Pošto je čitav naš odnos, u mojoj glavi, postajao isključivo zbog mog truda i zalaganja možeš sigurno zamisliti kako sam se izmučeno osjećala i koliko često se to ponavljalo. Danas mislim da sam bila toliko nesigurna jer, osim tebe, nisam zapravo imala prijatelja. Dobre poznanike i povremena lica s kojima sam ispijala kave, ali ne i pravog prijatelja. Još iz škole, otkad mi je jedna curica rekla kako bih si trebala pregledati glavu jer očito vidim stvari koje ne postoje, prestala sam se povjeravati ljudima.
Nadan je bio jedina osoba kojoj sam rekla sve o tebi i koja me nije promatrala kao da sam drugačija. U njegovom pogledu nije bilo žaljenja niti nevjerice, samo blagog čuđenja i neke radosti. Uzeo je ono što sam mu rekla zdravo za gotovo, poslušao me izuzetno pažljivo. On sam bio je najneobičnije ljudsko biće koje sam ikada imala priliku upoznati i istinski mi je žao što ti nisi proveo više vremena u druženju s njim. Sigurna sam da bi ga zavolio. Vidiš kako sam stara i zaboravljiva, upozorila sam te na to. Pričam o njemu, a ti nemaš pojma tko je. Ili, možda ipak naslućuješ kako je baš on onaj mladić u čijem sam se zagrljaju skrila dok sam te izdavala?
Nadana sam upoznala dok sam čekala tebe da se vratiš s nekog od svojih poslova bojanja lišća ili mućenja potoka. Sjedila sam na istom onom trgu na kojem sam te posljednji put vidjela i slikala sam. On mi je prišao i bez ikakve najave počeo komentirati moje crteže. Kritike su mu bile iznimno oštroumne i otkrivale su nekoga sa dobrim okom, pa sam se za tili čas zatekla u živahnom razgovoru sa tim naočitim strancem. Saznala sam kako razgovaram sa slikarom – amaterom i profesorom u obližnjoj glazbenoj školi. Dok smo sjedili i pričali nekoliko je ljudi naišlo i pozdravilo ga, svi odreda vrlo srdačno.
Dugo mi je trebalo da shvatim zašto su me pozdravi i komentari sasvim usputnih ljudi oduševili do te mjere. Spoznaja kako ljudi konačno vide tog nekog drugog koji razgovara sa mnom i kako ne moram kriviti kutove usana niti gledati preko ramena bila je nevjerojatno dobra. Doslovno sam uhvatila sebe kako se od srca smijem i ljude u prolazu koji dobronamjerno gledaju na to, na razgovor dvoje mladih koji očigledno uživaju u međusobnom društvu. Prije nego je otišao Nadan me zamolio za još jedan susret i rekao: „Ako mi dozvoliš odvest ću te negdje gdje ćeš imati malo više motiva za slikanje.“ Kada sam ga upitno pogledala namignuo mi je i rekao: „Daj se ostavi jeseni, na svijetu ima mnogo lakših i vedrijih stvari.“ Ta rečenica pogodila me kao strelica i još satima nakon što je otišao sjedila sam obamrla na klupi i razmišljala o tebi. Čak ne o nama, prvi put u mnogo godina. Razmišljala sam o tvom životu, postojanju, poslu. O tome kako si ionako sa mnom provodio par desetaka dana godišnje. Sada trenutno putujemo zajedno, a što će biti kada to više ne bude moguće? Ti ćeš nastaviti dalje, nema druge opcije. Koliko sam ti ja, ili netko drugi, opće potrebna u životu? Provela sam godine u strahu, ljubomori, njegujući svoje loše emocije i uobražavajući kako sam ti baš ja potrebna. To nije bila istina. Jedna po jedna, moja misao se ljuštila i otkrivala bolnu istinu koju sam toliko dugo izbjegavala. Nisam ti bila potrebna. Ti si meni bio okosnica života.
Moj mozak sada je stao provlačiti kroz sebe samo jednu misao: ti mene ne trebaš, a ja ne bih mogla živjeti bez tebe. U isto vrijeme, kao da prešutno potvrđuješ, ti si počeo izbivati dulje. Nije to bilo puno dulje, da se razumijemo, ali dovoljno da moje stanje čiste panike (usudila bih se reći i histerije) i očaja bude još više produbljeno. Tada smo imali onu našu svađu, nešto čega se ne želim sjećati čak ni sada. Rekla sam ti da ostajem i u tom trenu osjećala sam kako je to jedina normalna i ispravna odluka. Ti i ja više nismo mogli zajedno, nisam mogla biti netko drugi, ostala sam bez ideja kakvu bih to točno ulogu trebala igrati kako bi me ti konačno zavolio. S druge strane, s Nadanom sam se stala viđati svakodnevno. Naša druženja bila su lagana, bez pritiska, nisu bila bremenita mojom tugom i jadom. Godilo mi je što se smije mojim šalama i što sa njim mogu biti neka bolja ja. Lepršava, otvorena, pametna, draga. Nije nikada rekao ništa ružno o mojoj priči, ali čini mi se kako je tih prvih dana mislio da sam ili malo luda ili da mi mašta radi punom parom. Onako otvoren i blag, kakav je bio cijeli život, prepoznao je u meni nešto za što se vrijedi boriti. To mi je i rekao. „Ne znam kakva će biti tvoja odluka, ali ja sam svoju donio. Da se mene pita, proveli bismo čitav život zajedno. Ako pristaneš, mogu napraviti da nam bude lijepo. Sa mnom ti nikada topline i duha ne bi nedostajalo.“
Sve do danas živo pamtim te njegove riječi. One su preokrenule moj život. Bilo mi je jasno da pred sobom imam čovjeka zlatne duše. Mogla sam vidjeti naš život, tako lijepo oslikan. Mnogo topline, vedrih dana i vesele djece. To je sve moglo biti moje, ponuđeno mi je na pladnju. Promjena se dogodila preko noći, suptilna, ali bila je tu. Počela sam zamišljati svoj život u ovom gradiću, uviđati ljepotu i mir koji su me okruživali. Dugo sam se poslije pitala jesam li zbog njega ostala ovdje. Nisam sigurna mogu li i danas dati odgovor koji bi bio potpuno točan. Jednim dijelom napravila sam to zbog dobre, iskrene osobe koja je htjela graditi život sa mnom. Drugim dijelom…napravila sam to zbog sebe. Činilo mi se da bih mogla biti istinski sretna i ta misao me opijala. Ono što je, s druge strane, bilo najbolje meni, osobi tako mladoj, a tako umorna srca, bilo je to što sam tu odluku donijela opće ne razmišljajući o tebi. Mislim da je to bilo prvi puta u mom postojanju da sam nešto napravila bez da sam opće razmislila što će tebi to značiti. Nadam se da možeš razumjeti, znam da zvuči okrutno, ali bilo je to nešto moje! Odluka da ostanem ovdje, da se prestanem nadati čudima i uhvatim život čvrsto, pokušavajući ga staviti pod svoju kontrolu, bila je nevjerojatna! Morala sam je podijeliti s tobom, imao si pravo znati da te oslobađam nikad izgovorene obaveze, makar ti to prešutno dala do znanja. Mogli smo biti prijatelji.
Iako godinu dana starija, nisam bila i pametnija. Onaj zadnji susret s tobom, u kojem sam te uvjeravala kako sam sretna jedva sam preživjela. Sada sam znala, bio si opasan po mene. Nije bilo mogućnosti da te vidim, a da ne prokližem i opet se upetljam u staru mrežu tjeskobe i tuge. Toga je ipak bilo dosta, vrijeme je bilo da krenem dalje. Sretna i voljena.
Zato ti se nisam ni javila u danima koji su prošli. Jedan grozan dio mene zlurado se nadao kako si shvatio poruku.
Onaj trenutak u kojem te nisam pozdravila na trgu spada u najsramotnije trenutke moga života i dijeli prvo mjesto s onim gdje sam mužu, na dan vjenčanja, rekla kako se mora pomiriti sa činjenicom da dobiva samo djelić mene, jer ostali dio je umro onaj dan s tobom na trgu. Toliko patetike, pa ipak, to je bila istina.
U periodu koji je uslijedio otkrila sam čari mirnog obiteljskog života, a potom i majčinstva. Moja djeca jedno su od rijetkih smislenih čuda koje sam napravila i zbog njih je vrijedilo živjeti. Ljubav koja se ne može mjeriti ni sa čim.
Nemoj misliti kako sam te zaboravila. Nisam ni na tren, nije prošao ni dan da nisi bio u mojim mislima. Imala sam najboljeg muža na svijetu, osobu koja je bila svjetski prvak u toleranciji i razumijevanju, zdravu djecu, sretan i siguran dom, ali mi je nedostajao moj prijatelj. Više nego sam opće mogla i zamisliti. Kada sam otkrila da te više ne mogu vidjeti…recimo samo da je taj dio mog života bio strašnija patnja nego išta što sam mogla zamisliti da postoji. Tvoja kazna bila je potpuna i proporcionalna mojoj izdaji.
Ne bih voljela da misliš kako sam imala loš život jer to nije istina. Imala sam mnogo ljubavi i sreće, zdravlja i lijepo provedenog vremena. U ponekim trenucima, kada bi noć postajala još jedan dan bez tebe znala bih se uhvatiti kako molim smrt da me dokrajči brzo i da me izbriše iz uspomena moje obitelji, ostavljajući ih tako bez patnji. Ipak, brzo bih se sabrala i postala požrtvovna majka i dobra žena, osjećajući istinsku sreću što mogu biti sve to dok dani neumitno prolaze i vode me završetku za kojega se istinski nadam da nosi zaborav.
Bilo mi je bitno da vidiš ovo pismo, bitno da shvatiš što mi značiš. Neki ljudi nikada ne dobiju bajku, ja sam je živjela cijeli život. Pa ako i nisam živjela u njoj nego su mi ostala samo sjećanja, zar je to opće važno?! Nisu li sjećanja na kraju sve što imamo?
S nadom da ćemo se jednom sresti u Tvorčevoj kući,
Be First to Comment