Skip to content

Priča gospodina Jeseni – III. dio

MAŠA:

Umrijeti je vrlo lako. Šteta što većina nas provede čitav svoj život u krivom uvjerenju kako je smrt nešto užasno. A nije, stvarno. Konačno shvaćam u potpunosti značenje izreke: Postoje mnogo gore stvari od smrti.

Evo, ja vam mogu poslužiti kao dokaz toga. Moram priznati, u zadnje vrijeme život mi je postao težak. Točnije, ispravnije, zamarao me. Ne znam mogu li to povezati sa svojim poznim (kako blesavo zvuči ta riječ!) godinama, ali stvarno je. Baš je postao zamoran. Osjetila sam prvo kako me napušta radost duha. Temeljito je iscurila iz mene i znam da mi je palo na pamet kako je moj duh otišao kako bi pripremio sve za moje putovanje. Posljednje u ovom životu. Ta misao mi nije zadavala strah ni muku. Svačiji život jednom dođe svom kraju, znala sam to. Svi to znamo od najranijih dana svoga života. Mene je zapravo plašila samo jedna stvar. Točnije, dvije.

Bojala sam se boli. Mislim da je to prirođeno svima, bol nije nešto što želimo iskusiti. Još više od boli, ipak, strašila me pomisao kako poslije smrti nema ničega. To ništavilo me je znalo držati budnim po noći. Bojala sam se kako samo moje pismo nije dovoljno. Bojala sam se da on neće znati koliko mi je značio. Taj strah činio je čitavo moje postojanje uzaludnim, barem iz tadašnje perspektive. Svoju nadu, sve ono što je od mene ostalo i što mi je vrijedilo imalo je smisla jedino ako uspijem porazgovarati s njim. Znala sam se bojati kako će taj razgovor proteći, ali ni upola onoliko koliko sam se bojala da do njega opće neće doći.

Proživjela sam duge godine, po putu izgubila neke dragocjene stvari i pokopala velik broj dragih ljudi, nisam žalila ni za čim iz mog „normalnog“ (kako je tek ova riječ blesava i smiješna!) života. Došao je i moj trenutak. Neka je.

Kada tog dana nisam mogla ustati iz kreveta i kada su se oko mene ustrčala prvo djeca i unučad, a potom i ljudi u bijelim kutama, sve sam to gledala iz neke daljine. Ljudi su mi bili mekani obrisi i sve oko mene pretapalo se i prelijevalo u očaravajućoj izmaglici.

Voljela bih da su samo nakratko zašutjeli. Svi oni. Moja kćerka i sin, moji unuci, sestre i doktori. Da su samo malo meni dali do riječi, da im objasnim kako nisam ni zbunjena ni dezorijentirana ni prestrašena, kako su me pokušavali prikazati. Rekla bih im kako ih konačno jasno vidim i kako su prelijepi. Kako je ogromna šteta da nemamo taj vid čitavog života, čitave naše duge i često izuzetno bolne lekcije na ovoj planeti. Da možemo vidjeti jedni druge jasno kako sam ja sada vidjela sve, ovaj svijet bio bi nemjerljivo ljepše i duhovnije mjesto. Znala sam da su prestrašeni što me naočigled gube, pokušala sam im pomoći, ali nisam se mogla probiti do njih. Zato sam se obratila toj maglici oko njih, poslala joj ljubav i radost i zaklopila oči.

Moja zadnja zemaljska misao bio je on. Ne iznenađuje me to, bio je u svakoj mojoj misli otkad sam bila svjesna sebe. Sve je konačno sjedalo na svoje mjesto. Misao prije te bila je: Danas je stvarno dobar dan za umrijeti. Osmjehnula sam se i napravila to. Bilo je kao skakanje u toplu, sigurnu vodu, kao prve trešnje, kao zagrljaj djeteta u snu. Bilo je nešto najljepše što sam ikada mogla zamisliti. Okružilo me zlato koje se prelijevalo posvuda oko mene, pršteći, grgoljeći i od toga zlata mene je obuzela nevjerojatna radost.

Smijala sam se smijehom kojim se smiju djeca, zapanjena ljepotom oko sebe. Zaboravljala sam tko sam i odakle sam došla, bilo mi je važno jedino uživati u tom zlatu koje je počinjalo oblikovati svojevrstan most negdje malo iznad moje glave. Znatiželjna i beskrajno radosna propela sam se na prste i uz smijeh otkrila da taj most mogu povući prema sebi i popeti se na njega. Apsolutno sigurna u svoje postupke i radoznala kao malo dijete zakoračila sam u to zlato. U daljini, bližoj negoli sam se ikada usudila nadati, ugledala sam poznati lik. Da sam tada imala ljudske oči znam da bi bile pune suza radosnica, ovako sam, s ovim novim, zlatnim tijelom nevjerojatnih mogućnosti samo na trenutak zastala. U mom srcu nije više bilo muke ni sumnje. „Hvala ti“, nijemo izgovoreno Tvorcu, nastalo je kada sam se već dala u trk prema njemu. Smiješio mi se kao malom djetetu. Vidjela sam taj smijeh kroz svo to zlato dok sam jurila prema njemu. Stigla sam kući.

JESEN:

Njeno pismo me nije iznenadilo, ali me potreslo. Znao sam već duga desetljeća da joj je žao. Meni je bilo užasno što je ne mogu utješiti. Čak toliko da sam počeo izbjegavati njen grad i kućicu, samo brzinski obavljajući posao i ostavljajući najljepši list na njenom prozoru, da zna kako je sve u redu.

Postojim već dugo, dugo, predugo. Toliko da više ni ne pamtim. Sva svrha moga postojanja i posla zadnje vrijeme je iščezla i znao sam kako više ne služim Tvorcu na radost. Bio sam ljut na sebe i njega. Znao sam da me Maša više ne može vidjeti nakon što me se jednom odrekne i zanemari moje postojanje. Znao sam da je u očima Tvorca i drugih godišnjih doba njena sposobnost da me opće vidi toliko dugo nakon ranog djetinjstva ravna običnoj pogrešci, ljudi te moći izgube kao djeca, inače bi na svijetu vladao još veći kaos. Otkada sam shvatio, pročitavši njeno pismo, kako sam Mašu u svojoj glavi optužio da je vidjela druga godišnja doba, a ja ništa o tome nisam znao i otkada sam napao Ljeto jer mi nije nikada ispričao da se druži s ljudskim bićem, a Ljeto me pogledao kao da sam potpuno sišao s uma, shvatio sam dubinu svoje pogreške i strašnu cijenu koju smo oboje platili za to. Maša me vidjela kao ravnog sebi i to je sve. Maša me vidjela kao svog prijatelja i partnera dok je odrastala, a ja sam sve krivo shvatio. Oduvijek je bila mudrija i intuitivnija od mene, ali njene slike bile su samo odraz Tvorčevog dobro smišljenog plana, a ne zavjere protiv mene. Ljubav stvarno svašta napravi od čovjeka, pomislio sam i trgnuo se od vlastitih misli. Otkada sam ja to čovjek? Gorčina se u skupljala u mojim ustima dok sam mahao rukom po zraku.

Znao sam da me Tvorac pomalo žali i da je zabrinut za mene, zato sam bio još više ljut. Još i više od same ljutnje bio sam tako prokleto umoran. Imao sam osjećaj da se samo snagom volje tjeram naprijed, trebalo mi je sve više vremena da završim započeto, a i to je bilo sve traljavije i nemarnije, tako da su ljudi počeli pričati kako se više skoro ne sjećaju prave jeseni, kako je jesen postala mlaka i kako iz ljeta skoče odmah u zimu. To me vrijeđalo, ali ni upola onoliko koliko sam mislio da hoće. Postao sam mrzovoljan i podsjetio sebe na psa koji ljutito ganja svoj rep. Isto kao i on, nisam se mogao susresti sam sa sobom.

Sjedeći jednoga dana na svom omiljenom mjestu na planeti pomislio sam kako sam završio. Nije više bilo ničega za mene. Došlo je vrijeme da krenem dalje. Tek što se ta misao ukorijenila u mojoj glavi preplavilo me uzbuđenje. Konačno ću vidjeti što je s one strane postojanja! Konačno ću moći samo malo biti u miru.

Jača od te pomisli bila je ona misao koju sam se jedva usudio pomisliti. Možda ponovno vidim Mašu. Ona je ljudsko biće, mora jednom doći tamo gdje nas Tvorac sve spaja! Spaja li nas ipak? Strah je pomolio svoju ružnu glavu. Što ako se ne sretnemo?

Krajičkom oka ugledao sam Tvorca. Sjeo je šutke kraj mene. Činio se ponosan i tužan u isti mah. Sjedili smo dosta dugo tako u tišini dok sam dijelio njegove misli kojima mi se zahvaljivao na svemu. Srce mi je nabujalo od ljubavi i ponosa dok sam se gledao kroz njegove oči, kada sam vidio koliko dobroga posla sam učinio. Glasno sam uzdahnuo dok mi je prikazivao, sve bez riječi, kako su izgledale najljepše jesenje šume, veličanstvene oluje koje su otvarale put zimi, suho lišće koje sam spuštao u brlog lisicama, ježevima i medvjedima, kako bi im snovi bili ljepši, i zadržao dah kada sam kroz njegove oči ugledao Mašu, najljepši i najpoznatiji lik u čitavom svemiru. Sa sramom sam pogledao i svoje divljanje na trgu onoga dana, kao i samotne godine poslije toga. Nisam ni naslućivao koliko me Tvorac volio i za mene se brinuo. Sada me snaga te njegove ljubavi preplavljivala. Bilo je kao da uranjam u toplu, sigurnu vodu. Sve oko mene obavila je blaga izmaglica, prepuna boja i različitih nijansi zlatne, moje omiljene.

Pogledali smo se u oči. „Jesi li siguran?“ pitao me glasom, činilo mi se, drhtavim od emocija.

Samo sam kimnuo. „Hvala ti za sve“, tiho je rekao.

Oko mene se zlato počelo prelijevati u sve gušćem mlazu i osjetio sam kako sav umor nestaje, kao da mi netko sa leđa skida stoljetnu prašinu. „Hvala ti!“, viknuo sam i ugledao njegov osmijeh. U moje srce ušla je neopisiva radost i poslao sam mu ljubav i zahvalnost. Znao sam da je shvatio, znao sam da razumije sve. Imao sam osjećaj kako lebdim sve više i malo iznad moje glave počeo se pomaljati most, sav od zlata.

Zakoračio sam na njega, uzbuđeno čekajući nastavak ove veličanstvene pustolovine. S druge strane mosta, u daljini, vidio sam kako netko skače, savijajući to veličanstveno zlato za svoje potrebe. Da sam tada imao ljudsko srce, siguran sam kako bi zastalo na trenutak. Vidio sam dragi lik. Na tren sam se skamenio. Sve što mi je ikada bilo bitno nalazilo mi se bliže nego što sam se usudio nadati, trčeći prema meni. „Hvala ti“, bezglasno sam rekao, znajući da me čuje Onaj tko treba. Raširio sam ruke, široko se osmjehujući. Osjetio sam miris njene kose prije nego što mi je uletjela u naručje. Stigao sam kući.

PISAC:

Pročitavši Mašino pismo i ostatak priče koju je napisao netko nepoznat, u ovu staru, dotrajalu knjigu, ostala sam dugo sjediti na podu kuće. Činilo mi se da sjedim i čekam nešto, već čitavu vječnost. Pročitala sam ponovno dnevnik i pismo, pa ponovno. Bila sam zadivljena trudom koji je netko uložio u ovu očiglednu psinu, pa joj čak dometnuo i taj zadnji dio o njihovom tobožnjem susretu. Samo mi nije bilo jasno kako su izveli onaj dio s nestajanjem? Danas se valjda može sve, ako si dobar mađioničar, pomislila sam. Sama sebi, naglas, kako bi riječi bile upečatljivije, rekla sam: „Ustani s poda i idi kući. Ti si odrasla žena i ne vjeruješ u magiju. U najboljem slučaju, završit ćeš na internetu, kao lakovjerna žrtva psine, a u najgorem..“

Uzela sam dnevnik, otresla prašinu sa sebe i išetala iz kuće. Kada sam se osvrnula po ulici, tamo nije bilo nikoga. Nastavila sam hodati, sve brže i brže, dok se moji koraci nisu pretvorili u trk. „Ti si odrasla žena, koja ne vjeruje u gluposti ni psine koje joj sprema netko tko, očito, nema pametnijeg posla“, ponavljala sam kao mantru riječi u koje nimalo nisam vjerovala. Kada sam, na rubu daha, stigla pred kuću na mom pragu stajao je najljepši list kojega sam u životu vidjela. Psina se očito nastavlja, pomislila sam, osjećajući peckanje suza u očima, koje je prijetilo prelijevanjem. Sagnula sam se i pokupila list. Pogledala malo iznad svoje glave. „Hvala“, prošaptala sam znajući da čuje tko treba. „Želim vam svu sreću, ispričat ću svijetu vašu priču, moraju je čuti“, tiho sam dodala. S listom i knjigom u ruci, okrenula sam ključ u bravi. Stigla sam kući.

Published inMoje priče

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)