Sloboda

Opijaju me mirisi dok prolazim poznatom livadom. Ona mi se smiješi iz kuće, točno onakva kakvu je pamtim. Ljubim joj naborane ruke i primjećujem kako je još manja u mom zagrljaju. Vodi me do hodnika. Od mirisa mi se vrti u glavi. Oko mene su desetine posuda punih cvijeća. Boje i mirisi koje ne mogu imenovati. Osjećam huk vjetra na obrazima i sve se raspada uz zaglušujući bljesak.

Trzajući se širim kapke, umalo gubeći ravnotežu. Zatvaram oči. Iza spuštenih kapaka i dalje bljeska svjetlo, kao da je tu oduvijek. Otvaram ih i pokušavam zaustaviti lupanje srca. Nakon nekoliko trenutaka, dugih kao vječnost srce se smirilo. Polako, oprezno, kao da iz sna vučem tek rođeno, poluslijepo mače, opipao sam desnu ruku. Uvijek isti pokret, uvijek isti postupak. Ruka je tu. Mrdam rame, tu je. Miče se. Lakat je također tu. Dobro je. Pokrećem zglob, on se pomiče po mojoj zapovijedi. Za sada sve štima, bolje ne može. Prstima druge ruke, najlakše što mogu i znam, pipam prste desne. Mali prst je tu. Prstenjak također.

Srce ponovno prijeti, bubnja tako glasno da mi se čini kako me svi usnuli članovi  kućanstva mogu čuti. Bubnjanje osjećam i u želucu. Sramota me toga, ja sam magarac od dvadeset i osam koji se ne može pomiriti s time da je…

Ne, ne, možda i nije! Možda ipak nije. Moji prsti dalje tragaju za ostala tri prsta desne ruke. Ne nalaze ih.

Želudac i srce spajaju se u neprekidnu kakofoniju i svijet oko mene počinje se okretati. U želucu nemam ništa osim malo jučerašnjeg kolača od riže, ako tu smjesu vode i prekuhane riže, posutu sa par mrvica šećera u prahu, možemo tako nazvati. Ostaci svejedno izlaze u gorkom užasu. S hrpe pokrivača vidim glavu kako izranja. U ranom svjetlu zore ne razaznajem tko je, ali se ni ne trudim. Ustajem i brzo odlazim po ručnik kojim ću pokupiti bljuvotinu. Srećom, zima je i usprkos tome što već četiri dana nemamo vode mogu biti siguran od smrada. Ručnik ću baciti u snijeg, neka ga on ispere.

Snijeg me na nekoliko trenutaka u potpunosti paralizirao i udario mi na sva osjetila. Nisam vidio ništa osim mrtvačke bjeline, hladnoća me umrtvila u trenu i u ušima mi je hujao vlastiti dah, pokušavajući se probiti do pluća. Tresnuo sam ručnik u metar debeo snijeg, opsovao Stvoritelja i zalupio vratima, znajući kako je u kući možda tek pokoji stupanj toplije.

Na dobro nam došlo, novo ljeto!

Nema lijepog načina za reći: rat je. Nema dobrog trenutka za bijeg. Od svojih misli, svakodnevice, opustošenih ulica, snajpera koji vrebaju. Ljudi kojima se u oči umjesto humora uselila beživotnost. To im ne mogu oprostiti. Rat je. Je. Neka je. Pa što onda? Kao da će itko od vas, od nas, živjeti zauvijek! Moj život nije baš bio kao iz priče, pa me rat valjda zato i nije previše pogodio. Sve mi se ionako činilo kao beskonačan niz sivih dana, po kojima sam, više napipavajući i intuitivno gađajući, nego svjesno razmišljajući, gacao kao po beskonačnom brdu sranja.

Kada si dijete bez majke, a otac ti je bezveznjak lak na šaci i remenu nije baš da ti se smiješi ne znam kako blistava budućnost. Stara je to priča, čak mi je se ni ne prepričava temeljito, ali neke detalje ipak morate znati. Ne kako biste me žalili, naravno! Nego samo da možete reći kako ste upoznati sa čitavom pričom. Iako, nije da su ljudi ne znam kako temeljita stvorenja sklona dubokom promišljanju. Kada ovo dođe od mene, naprosto zvuči bezumno smiješno. Za poludjeti!

Rat je, to sam već rekao. Nema hrane, ni vode, to se podrazumijeva. Ili ipak ne? Ovo je prvi rat kojeg se sjećam i u kojem aktivno sudjelujem. Sve one priče i fore iz osnovne škole, temeljene na igricama i akcijskim filmovima, nama se nisu dogodile. Najebali smo mi u ratu kolektivno, o da! Nema greške u tome. Ali, ništa pretjerano uzbudljivo nije nam se dogodilo. Točnije, nije se meni dogodilo. Poginuli su neki ljudi koje sam poznavao, neki su nestali. Neki su, poput pijanaca, trabunjali nešto o nacionalnom zanosu i potrebi zaštite svoje domovine. Ništa od svega toga mene nije diralo. Kako sam već spomenuo, nemam majku. Nemam ni braće. Kao dijete koje se potucalo po ulicama, povremeno boraveći kod biološkog oca, a povremeno kod dobronamjernih susjeda, nisam stekao naročit broj ljudi za koje bih mario. Prijateljstva sam sklapao, ali ona su bila površna, kao i čitavo moje djetinjstvo, uostalom.

Ova rečenica o tome kako nemam braće istinita je, ali ne sasvim. Imam polubraću. Točnije, polubrata i polusestru koje je moj otac napravio ženi koja je došla malo nakon majčine smrti. Ja sam tada već dosta često bježao od kuće, spavao kod bake, prijatelja i poznanika, pa me nije zakačilo mnogo od te novonastale situacije. Otac se često znao opijati i nije mi bilo baš najjasnije kako ni zašto je ta žena s njim, niti zašto je svojevoljno, ili se barem tako činilo, pristala u tom odnosu roditi dvoje djece. S djecom nisam imao nikakav odnos, u vrijeme kada su ona postala svjesna službeno sam postao punoljetan i sa svojima nisam bio u redovitom kontaktu. Sada sam, zapravo, tek osvijestio da sam i nju, tu ženu i klince, smatrao na neki način svojima. Ne dobrim dijelom života, ali ipak nekim mojim dijelom. Otac se prije par godina jako razbolio, jetra mu je bila uništena. Završio je na nekim lijekovima, na prvoj dijagnozi, pa drugoj, trećoj, petoj, redali su se pregledi i lijekovi i sumorne prognoze, ali on je, sam sebi u inat, uspio sve to prevladati i ostati živ mnogo dulje nego li su mu bilo koje prognoze dale luksuza naslutiti. Nije se, naravno, mogao smatrati zdravim čovjekom, ali funkcionirao je poprilično u redu. Meni se činilo kako mu je narav još gora i činio mi se ljut sam na sebe što je preživio. Smucao se po kući olujna lica i nedostatak slobode staroga života nadoknađivao je podbadanjima, sukobima i neprestanim umovanjem o tome što ne valja i kako bi trebalo napraviti da bi bilo valjano, počevši od tableta za strojno pranje posuđa, pa sve do mira u svijetu.

Bio je strašno zamoran i izbjegavao sam ga koliko god sam mogao, ali on mene više nije. Svako malo me zvao, tražio kod bake i prijatelja, čak bi znao i gradom hodati u potrazi za sinom za kojega prije nije mario. Nije me ni sada zvao kako bi mi pružio ispriku ili davno zakašnjelu ljubav nego kako bi me podsjećao da je moja dužnost pomoći obitelji u nevolji. Spominjao je krv koja nas sve veže i kako sam ja bio užasno dijete koje nitko osim bake nije znao smiriti, neobuzdan poput kakvog divljaka. Rekao je kako se morao obuzdavati da me par puta ne zatuče na mrtvo ime. Najgore je što ga je jedan dio mene i razumio. Ja sam stvarno i bio jako loše dijete, ali možda sam takav bio i zbog manjka ljubavi, tko će ga znati. Prema baki, recimo, nikada nisam bio loš. Čak ni u svojim najlošijim trenucima. U školi sam bio katastrofa, najdraže mi je bilo ne otvarati usta. Učitelji su mi dali prilagođene programe, nakon čega sam postao još izoliraniji. U školi nisam baš imao prijatelja, oni su se svi družili među sobom i nitko nije imao neku preveliku ambiciju imati posla s čudakom koji usta nije otvarao, čak ni kada učitelji urlaju na njega.

Otkad znam za sebe jedino sam kod bake nalazio mir. Ima nešto, bilo je, u kući te starice što mi je odgovaralo. Svjetlo koje je dopiralo kroz prozore, način na koji je povjetarac sasvim blago nosio lišće koje je plesalo oko moje glave, mnoštvo stabala i cvijeća koje je ona tako brižno njegovala, sam miris kuće, na toplo mlijeko, kvasac i zažućeni luk…pravo značenje riječi sloboda sakrilo se u toj trošnoj ljepotici. Postojana ljubav, koja se nije mogla mjeriti ni sa čim što sam do tada primio u životu, vezala me za majku moje majke. U trenucima u kojima nisam bio svoj baka i njena kuća bili su sidro koje me čvrsto, ali vrlo nježno držalo na mjestu. Moj otac se nikada nije stvarno potrudio saznati gdje sam kada su moja lutanja postajala sve dulja i češća. Jednom je nazvao i nju. Sjećam se da sam sjedio u kuhinjici i doručkovao nakon napornog rada oko voćki, kada je zazvonio telefon. Podigla je slušalicu, kratko slušala i rekla samo: „Ne znam ništa, to ćete morati vas dvojica riješiti.“ Ta rečenica, izgovorena tihim dostojanstvom, nepokolebljiva, privukla je moju pažnju. „To je bio on?“, prasnuo sam. „To je bio tvoj otac“, odgovorila je smireno i u istom tonu nastavila „Nije moje da se petljam, svatko od nas nosi svoj teret. Ako ne želiš da on zna gdje si, nije na meni da kažem. Ali, moraš znati, kaže da je prevrnuo kuću svakog tvog prijatelja i da u gradu ne postoji čovjek kojeg nije pitao za tebe. Brine se, a ti bi mu mogao jednim pozivom okončati tu brigu.“ Sjećam se da sam ustao od stola, ljut na čovjeka koji mi je kvario život, a sada mi kvari i doručak. Ipak, drugo jutro sam se kao lopov odšuljao kući i ostavio poruku na stolu, dok su svi još spavali. Kratka poruka, molba da me se ostavi na miru. U očevoj sobi gorjela je noćna lampica i učinilo mi se da čujem šumove. Prikrao sam se, najtiše što sam mogao, i ugledao svog oca kako moli. Tada sam pomislio kako baš ništa ne znam o tom čovjeku. Uzeo sam poruku sa stola i izašao. Prošavši ogradicu bakine kuće osjetio sam miris doručka. To jutro čekala me omiljena štrudla od borovnica. Pogledala me znakovito, ali nije ništa rekla. Nakon doručka izašla je u vrt, a ja sam podigao slušalicu i birao poznat broj.

Koliko god pamtim i koliko se mogu sjetiti, nikada nije bila otresita prema meni. Ali, itekako je imala svoje metode odgoja i znao sam u svojoj srži da ih ne smijem prekršiti jer inače neću više moći uživati u toj obilatoj ljubavi. Ako bih se vratio pijan, drugo jutro bi me za doručkom dočekala čaša razmućenog octa i omlet, a nakon toga krvav rad. Ponekad je to bilo popravljanje krova, ponekad dovlačenje, golim rukama, trupaca iz šume, ponekad krečenje kuće ili krčenje zaraslog puteljka. Volio bih reći kako je imalo efekta. Nije. Sve sam češće, kada bih upadao u alkohol ili drogu jednostavno ostajao spavati kod svojih prijatelja. Bilo je to puno lakše nego imati posla s bakom koja nije osuđivala, ali je kažnjavala, barem iz tadašnjeg mi kuta gledanja.

Ona je imala kuću punu cvijeća. U svako doba godine neki su od tih cvjetova zelenili, crvenili, žutili se. Baki su bili svetinja. Mogla je i gladovati, ali cvijeće je moralo dobiti najbolje kozje gnojivo od susjeda, koje baka nikada nije htjela uzeti besplatno. Cvijeće je moralo biti presađeno u nove, kvalitetnije posude svake dvije godine, a zemlja je morala biti tamna, masna i mirisna. Tu zemlju radile su gliste i znam da mi se nikada nije dopala ideja da golim rukama prebirem po glisnjaku. Baka nije imala milosti. Cvijeće je trebalo njenu njegu i ljubav, ništa drugo nije bilo važno. Znao sam počesto razmišljati o tom njenom cvijeću, nakon što je ona, početkom rata izgubila život. Zvuči dramatično kada tako kažem, ali zapravo nije bilo. Bila je samo stara, umorna i valjda joj je sve bilo dojadilo. Nakon nekoliko dana u bolnici samo se više nije probudila. U njenu kuću doselila je susjeda koja je ostavila muža i vjerovao sam kako se ona brinula o cvijeću. Na koncu, često ga je s bakom komentirala i divila mu se.

Onog dana kada sam dobio poziv za vojsku sjetio sam se bakina cvijeća. Poželio sam otići do kuće i prošetati vrtom. Nakon njenog ukopa više nisam dolazio. Na kraju sam otišao povući lajnu s prijateljima i drugo jutro sam osvanuo pred zapovjednikom. Sjetio sam se njenog cvijeća i nakon onog trenutka s gubitkom prstiju. Bio sam u bolnici, potpuno ošamućen od najnovije gluposti koja me stajala svega, zaprepašten i unezvjeren zbog same činjenice da sam još uvijek živ. Da se razumijemo, trebalo me strijeljati samo zbog moje gluposti, kako moja loza nikada ne bi dobila priliku širiti se.

Ta priča još je jednostavnija i kraća. Dobio sam priliku napredovati u vojsci. Ne do nekih neslućenih razmjera, ali mogao sam možda nešto i postići.

Na neku sasvim čudnu foru išlo me je igranje po pravilima, odgovornost i red. Valjda zato što mi je stari način života stvarno dojadio, dosada me bila otupjela. Vojska je mogla biti moja prilika. Mom ocu i maćehi vidljivo je laknulo. U ratno vrijeme, kada su namirnice i odjeća luksuz, riješiti se jedne buduće propalice i poslati ga drugima na brigu bilo je ravno dobitku na lutriji. Prošlo je nekoliko mjeseci, ja sam se počeo osjećati kao svoj na svome i počeo sam raditi gluposti. Ništa veliko, čisto da potisnem dosadu. Uzeo bih konzervu više nego mi je pripadalo, maznuo rezervnu uniformu viška. Čisto da osjetim malo uzbuđenja u trenutnom primirju. Kada je kolega nabavio petarde obradovali smo se kao mala djeca. Konačno bezazlena buka.

Ostao sam bez tri prsta desne ruke. Čisto da napomenem kako sam dešnjak. I zanimljivu činjenicu: i u ratno doba moguće je dobiti nečastan otpust iz vojske. Valjda samo trebaš biti dovoljno idiot, onaj koji ostavlja petardu predugo u ruci.

Poslali su me starom. Prihvatio me s jednakim oduševljenjem kao što čovjek prihvati urastao nokat ili gnojni zub. Puhao je i stenjao kako nema dovoljno mjesta, hrane i čega sve ne. Valjda me se ipak, obzirom da je postao čovjek koji moli, nije mogao odreći samo tako. Nije da nije pokušao povući veze da me se ponovno primi u vojsku, ali nije mu uspjelo. I tako sam tu, s njima, a u međuvremenu se razbjesnio rat.

Sve češće sanjam bakino cvijeće. Nisam ni slutio da sam toliko duboka ličnost. Za umrijeti od smijeha. Ali, jebeš sve, stvarno sam se zaželio te kuće. Onog osjećaja djetinjstva, topline, ljubavi. Patetično je, ali gladan sam ljubavi. Možda, ako odem tamo mogu ostati, brinuti se o cvijeću i kući, čak i pomagati susjedi. To bi bilo nešto za što bi vrijedilo riskirati. Mislim da bih na taj način mogao početi iznova.

Ograda je pod rukom ista kao i nekada. Možda malo hrapavija jer je hrđa uhvatila veći dio, ali ništa što se ne bi moglo popraviti.

Srce mi kuca kao ludo. Ne razumijem zašto takva uznemirenost. Stabla su u cvatu. Stvarno sam previše dugo bio kod starog. Bit će lijepo provesti proljeće ovdje. Trava na livadi je ogromna, seže mi do struka. Čitava se zeleni, s morem bijelih glavica maslačaka. Probijam se kroz njih dok mi se lijepe za odjeću. Ulazna su vrata pritvorena. Usta mi se suše.

Prolazi vrijeme, oči mi se navikavaju na tamu. Kuća se čini u redu. Zapuštena, ali ne i uništena. Očito je kako nitko već neko vrijeme tu ne živi, ali sve je još onako kako pamtim. Otvaram prozore, a bol prizora zaslijepi u jednakoj mjeri moje oči i dušu.

Svuda oko mene su posude. Šarene, bijele, plave, rukom oslikane. Prepune mrtvog, suhog cvijeća. Ništa nije ostalo. Na velikom fikusu stoji omotnica. Odlazim do nje. Piše moje ime. Otvaram i čitam: „Dragi, kada se vratiš ovdje, svakako gledaj da zaliješ cvijeće. Znaš i sam da vode u zadnje vrijeme nije bilo, pa sam ga održavala na životu zahvaljujući vodi s potoka. Zimi sam topila led, nisam htjela da išta propadne, a razmišljam kako bi i ti trebao doći u posjet uskoro. Otišla sam kćeri u inozemstvo, a tebe nigdje nismo mogli naći. Ovdje je postalo neizdrživo. Bila mi je potrebna sloboda.“ U potpisu je stajalo ime bakine susjede i datum otprije nekoliko mjeseci. Isti je kao i onaj dan kada sam ostao bez prstiju. Ako u tome postoji nekakva simbolika, ne vidim je.

Čitav dan nosim vodu s nabujalog potoka i zalijevam zemlju. Bole me ruke, posebno desna, ona beskorisna. Možda se nešto ipak oporavi. Dan se pretvara u sumrak i noć. Kap po kap, pričam sa svakom biljkom. Sasvim sigurno ludim.

Zora je. Izlazim na livadu i hvatam zrak. Padam u polje prepuno maslačaka. Svuda oko mene miris slobode. Lijepo je proljeće.